Zašto RK Borac mora postati državni projekat!?

U savremenim globalnim kretanjima i modernim načinima vođenja politike, zvanični nosioci vlasti sve više učestvuju u organizaciji različitih nepolitičkih događaja i aktivnosti kako bi što suptilnije plasirali tačno određene i unaprijed pripremljene informacije, određenu ideologiju, htijenja, sa ciljem ostvarivanja koristi.

Dakle, kao diplomatski instrument ostvarivanja interesa u regionalnim i međunarodnim okvirima sve više se koristi kultura, ekonomija, sport...

Spomenuh sport!? E, tu smo!

Zašto sport? Zato što promovisanje najviših vrijednosti društva, zdravog života i pozitivnih primjera, otvara mogućnost izgradnje i upravljanja mnogo pozitivnijim imidžem od onog kojeg danas imamo. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, u svijetu nas i dalje prepoznaju po ne tako davnim ratnim sukobima, optužbama i presudama za ratne zločine, neuređenom sistemu, mitu i korupciji... Ali, realno, nismo mi toliko crni kao što oni misle, a mi pričamo da jesmo. Uz sve to, imamo šta ponuditi.

Ruku na srce, fudbal, pa i košarka, preskupi su za nas. Oni jesu, ali rukomet nije! 
Za neuporedivo manje novca u Banjoj Luci, kao nekad, možemo ugostiti rukometnu elite Evrope. Ligu šampiona! Osnovu imamo i moramo je iskoristiti. Jer, Banja Luka, za razliku od mnogo većih i bogatijih gradova, ima bivšeg šampiona Starog kontinenta i osvajača Kupa IHF - Rukometni klub Borac. Velika i bogata tradicija, nepresušan izvor talenata i ljudi koji vole sport, a posebno rukomet, savršena su baza za uspjeh.

Treća titula zaredom, osvojena prije nekoliko dana, otvorila je mogućnost učešća RK Borac u Ligi šampiona, koje bi Banoj Luci i Republici Srpskoj donijelo mnogo. Od promocije grada i Republike Srpske, pa i same BiH, do promjene svjesti Evropljana o nama kao ratom opterećenim i rušilački nastrojenim ljudima i razorenom infrastrukturom.  

Ali, za uspjeh je potrebno još nešto. Novac! Učešće RK Borac u evropskim takmičenjima košta, ali cifra nije nedokučiva. Uz podršku velikih i moćnih kompanija, ali i sistemsku pomoć države, u obostranom interesu, te finansijske visine lako su osvojive!

O kakvom obostranom interesu pričam/pišem?

Naime, zadatak svih odgovornih vlada, kako kažu oni koji istražuju ovu temu, jeste da u ime svog naroda, svojih institucija i svojih kompanija, otkriju kako njihovu zemlju doživljavaju u svijetu i razviju strategiju za upravljanje tom percepcijom. Najznačajniji dio ovog zadatka jeste izgradnja poštenog, istinitog, moćnog i privlačnog ugleda koji će u stvarnosti biti od koristi za njihove ekonomske, političke i društvene ciljeve. Značajnu ulogu u ovoj izgradnji u Republici Srpskoj, između ostalog, treba da bude sport, odnosno RK Borac, kao naš najprepoznatljviji brend!

Odličan primjer za to je Katar. Ta ekstremno bogata bliskoistočna država, dvostruko manja od Republike Srpske, bez sportske tradicije, eksploatiše sport do iznemoglosti i bez ograničenja zarad dobrog imidža. U organizaciju ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u rukometu uložila je, do sada neviđenih, 200 miliona eura. Osvajanje srebrne medalje na ovom šampionatu vinuli su Katar u žižu globalne sportske, ali ne samo sportske, javnosti. Dakle, zadatak izvršen sa najboljom ocjenom.

Nadalje, za fudbalski Mundijal koji će biti održan 2022. godine najavili su ulaganje i do 200 milijardi dolara. U međuvremenu, Katar je bio ili će biti domaćin i brojnih drugih sportskih šampionata. Dakle, mudri Katarani prepoznali su sport kao pogodno mjesto ulaganja i instrument za ostvarenje daleko značajnijih političkih, društvenih i ekonomskih ciljeva.

Oni su prepoznali, a mi? Mi ne treba da budemo prepametni, pa da izmišljamo neizmišljeno, već dovoljno pametni da prepišemo dobre ideje i realizovane projekte i prilagodimo ih sebi. Za početak, RK Borac mora postati „državni projekat“ Republike Srpske, kao što je to postao MKB Vesprem u Mađarskoj. Kolektiv iza kojeg će stati institucije i najveće kompanije.

Svako ulaganje sa sobom nosi rizik, ali ovo ulaganje donosi rezultat i to, garantovano, odličan rezultat! Što prije počnemo, prije stižemo do cilja. Vrijeme curi, čekamo pucanj za start!

Povezani linkovi:

http://vlablabla.blogspot.com/2015/03/14-razloga-zasto-uloziti-u-rk-borac.html

Duhovne stranputice salonskih Srba

Vrijeme je vaskršnjih praznika. I, umjesto standardnog posta, objavljujem tekst koji smo kolega Bojan Rečević i ja napisali prije sedam godina, a koji je 2008. godine objavljen na naslovnoj strani vaskršnjeg dvobroja banjalučkog nedjeljnika „Novi Reporter“. Iako je istraživanje realizovano prije toliko godina, nažalost, tekst je i danas aktuelan, a, po svemu sudeći, biće aktuelan i za najmanje sedam godina...

Od deset stanovnika Banjolučke eparhije, njih devet, prema našem istraživanju, vjeruje u Boga.
Ali... Više od polovine ispitanih nema povjerenje u Srpsku pravoslavnu crkvu i druge institucije društva. Skoro identičan broj anketiranih ocjenjuje da Crkva ne služi Bogu i svom narodu. Više od dvije trećine svetosavske djece Hristovu kuću posjećuje samo uoči većih pravoslavnih praznika, a svaki četvrti pravoslavac toleriše pripadnika druge vjere...

- Podatak da 52,2 odsto ispitanika smatraju da Crkva služi sebi i svojim interesima, političkoj opciji ili ničemu od navedenog, zaista, zabrinjavajući i kompromitujući za Srpsku pravoslavnu crkvu. To potvrđuje i dvije trećine vjernika, koji svakodnevno ili više puta nedjeljno posjećuju crkvu, a u nju nemaju povjerenja. To može da znači da su ljudi religiozniji nego što su svjesni, ili da nisu uopšte religiozni, već to prividno manifestuju da ne bi ’štrčali’’ i bili doživljavani kao ’izdajnici’’ ili slabe patriote. Ovo, takođe, može da znači da su anketirani privrženi hrišćanstvu kao vjeri, ali nemaju dovoljno povjerenja u SPC. I, možda i najbliže shvaćeno, to može da znači da ispitanici vjeruju Crkvi, ali nemaju povjerenja u crkvene službenike, zastupnike i velikodostojnike – tvrdi sociolog Ivan Šijaković.

Slabu vjersku svijest ispitanika, Šijaković potkrepljuje brojkom iz našeg istraživanja od 67, 4 odsto ispitanika, koji u Crkvu odlaze samo u vrijeme većih pravoslavnih praznika.

- Oni, izgleda, u crkvu idu samo da se ’pokažu’, da budu ’viđeni’, da vide druge - primjećuje Ivan Šijaković i naglašava:

„Ako 94,3 odsto anketiranih odlazi u crkvu, a samo 26,4 odsto njih u cjelosti razumije poruku liturgije, onda ostali tamo idu više zbog ’mode’ nego religijske svijesti i istinske potrebe.“

BOG I NAROD

Ovakve teze brani i psiholog Srđan Puhalo. On kaže da SPC ima veliki problem, ako manje od polovine građana smatra da ona služi Bogu i svom narodu.

- Oni, svakako, mogu bolje i objektivnije da procijene aktivnosti Crkve. U tom smislu, njeno djelovanje mnogo više kritikuju ispitanici sa višim stepenom obrazovanja, dok oni sa nižim primanjima imaju bolju sliku o SPC – ukazuje Puhalo.

Danas je teško naći osobu, koja bi javno, i slobodno, progovorila o svom nevjerovanju u Boga. Puhalo ističe da je, zbog društvenog konteksta i poželjnosti religije, teško razlučiti šta je istinska religioznost, a šta „poziranje“.

- Ni sam akt krštenja ne mora da znači istinsku vjeru, jer je to, opet, poželjno društveno ponašanje. Prema podacima istraživanja, dvije trećine ispitanika je kršteno voljom roditelja (kao beba ili malo dijete), dok je 14,4 odsto ovu svetu tajnu primilo svojevoljno. Upravo među njima treba tražiti istinske vjernike, mada ni tu nismo potpuno sigurni da nije bilo pomodarstva – objašnjava Puhalo, uz napomenu da ne poznaje dovoljno stav SPC o procjenama religioznosti i odlascima u crkvu, dodaje: „Ako procenat samovoljno krštenih vjernika uporedimo sa 5,1 odsto onih koji u crkvu idu više puta nedeljno, broj istinskih vjernika se još više smanjuje.“

Jerej Dragan Grujić nije saglasan s komentarima ovih teoretičara, ali ni našim anketnim pitanjem: „Kome, prema Vašem mišljenju, danas služi SPC?“.

- Ukratko, to je nepoznavanje onog o čemu se želi govoriti. Iz toga se može zaključiti da Crkvu sačinjavaju sveštenici i crkvena jerarhija, koja može, ili ne mora, biti omiljena kod vjernika, može služiti sebi i svojim interesima ili političkoj opciji. Ovakvo mišljenje je kovanica minulih ideologija, koje su se zdušno trudile da odvoje narod od Crkve i hrišćanstva, i između njih stave neprobojne barijere. Crkva, dakako, nije jerarhija sa grupom ’profesionalaca’ na čelu, već svi mi, hrišćani, koji smo kroz svetu Tajnu krštenja ušli u okrilje Crkve i u njoj dobili svoje mjesto i ulogu. U tom smislu, Vaše anketno pitanje bi trebalo da glasi: „Kome svi mi, kršteni, koji smo Crkva, služimo (?) – Bogu i svom narodu, sebi i svom interesu ili određenoj političkoj ideji“. Apsurd je da kršten čovjek nema povjerenja u SPC. To bi značilo da on ne vjeruje u samog sebe - tvrdi Grujić i pita: „Kome Vi, ako ste kršteni, služite(?)“.

NEZNANJE

Hadži-Nikoli Borkoviću (24), studentu istorije Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, domaćinu Svetosavskog kulturnog centra i osvjedočenom jerusalimskom hodočasniku, nije teško da odgovori na ovakva pitanja – on bezrezervno vjeruje u Gospoda i Srpsku pravoslavnu crkvu.

Prva saznanja o pravoslavlju Nikola je dobio u porodici. Poslije je to bila pravoslavna vjeronauka, a dosta je, kaže, naučio i od brata, teologa.

- U pravoslavnu crkvu, u kojoj sam kršten, sa zadovoljstvom idem barem jednom nedjeljno – ističe Nikola Borković.
Molitva je za njega najkraće rastojanje do Boga i zato se moli svakodnevno, napominjući da o Tvorcu i religiji najčešće razgovara sa prijateljima, a kad mu nešto nije jasno pita sveštenike. Upravo oni su mu približili poruku i smisao pravoslavne liturgije.

- Okolina na moje vjerovanje uglavnom gleda pozitivno. Ima sporadičnih provokacija, ali to me – svjedoči Borković - ne sprečava da, praktikujući hrišćanske vrline, budem bolji čovjek i Pravoslavac.

Dugo mu je, kaže, trebalo da porodicu ubijedi u ispravan način slavljenja krsne slave.

- Sve ostalo bilo bi vrijeđanje Sveca kojeg slavimo - naglašava domaćin SKC i, uz konstataciju da Boga ne bi trebalo nikome nametati, zaključuje da je gorući problem neznanje ljudi o religiji, kao i malo istinskih vjernika.

Nasuprot Borkoviću, N.G. (31), koja je zbog eventualnih „prozivki“ željela da ostane anonimna, niti posti nit’ se Bogu moli. U pravoslavnoj crkvi bila je samo jednom, i to kad joj se udavala radna koleginica. Krsne slave su za nju parade pijanstva, ’obžderavanja’ i postratnog kiča. Za svako učinjeno zlo N. G. vraća dvostruko, nema ništa protiv vjerskih sekti i smatra da bi naš narod, umjesto crkava, trebalo da gradi škole.

- Iako sam Srpkinja, ne vjerujem u Boga i ne idem u crkvu. Zašto da tamo, na primjer, jedem iz zajedničke kašike. Pročitala sam nekoliko pravoslavnih knjiga. Temelj ove religije je, valjda, vaskrsenje Isusa Hrista. Ja mislim da to ne postoji i uvjerena sam da svi imamo samo jedan život, koji bismo trebali proživjeti najbolje što možemo. Poslije toga – tvrdi N. G. - nastaje tama i nema nas više.

Put do izrastanja u pravog hrišćanina često je dug, krivudav i posut trnjem. Crkveni oci upozoravali su da niko ne može okrenuti lice Bogu, dok prvo ne okrene leđa grijehu.

VJERA I NACIJA

Sveštenik Dragan Grujić kaže da se vjernik postaje samo u Crkvi i odlaskom u Crkvu. Prema njegovim tvrdnjama, broj ljudi u crkvama je, s obzirom na broj stanovnika jednom riječju -skroman. U tom pravcu, on ističe da se SPC suočava s problemom „nominalnih“ vjernika, koji ne žive istinskim hrišćanskim životom i nemaju ispravan pristup hrišćanskom moralu.

- Taj problem nastao je zbog poistovjećivanja vjere i nacije, jer, na primjer, nisi mogao biti Srbin ako nisi kršten. Svi Srbi se izjašnjavaju kao pravoslavci, ali među njima je veliki broj ’nominalnih’ vjernika. Najveći  zadatak Crkve je da od njih napravi istinske vjernike i tako izgradi Živu crkvu. Zato ih ne smijemo odbaciti, već preobraziti. Nije dobro ako oni krsnu slavu shvataju kao svakodnevni ručak. Takođe, nije dobro da slave slavu mrsno, a da ne znaju kad je post, niti da krštenje ostane samo na tom svečanom činu. Jeste, radi se o omalovažavanju Svetitelja i izbjegavanju pravila vjere, ali tim ljudima treba prići mirno, da se to popravi. Opet, ne možemo svu našu vjeru svesti na slavu i slično, a da nikada ne idemo u crkvu, da se ne molimo Bogu, ispovijedamo i pričešćujemo... Da ne širimo riječ Hristovu. Sveštenstvo Eparhije banjolučke na to stalno upozorava, međutim – pojašnjava Grujić – godine koje su pred nama trebaju biti uložene u rad da vjernicima i težnji da se naš narod što više duhovno i vjerski obrazuje.Dok Crkva još vida rane prouzrokovane pedesetogodišnjom vlašću komunista, ali i posljednjim ratovima, pravoslavni vjernici plaćaju ceh vjerskoj neobavještenosti. A, pored toga, imaju i „tanke“ živce. O tome svjedoči više od 70 odsto pravoslavaca iz svih 14 opština Eparhije banjolučke, koji ne tolerišu pripadnike drugih religija, a pogotovo vjerske sekte (43,2 odsto). Uz to, istraživanje je pokazalo da tek svaki četvrti ispitanik u cjelosti oprašta naneseno zlo.

- Hrišćanstvo je, valjda, praštanje, a na to je spremno samo 28,1 odsto ispitanika. Među njima treba tražiti prave vjernike – kaže psiholog Srđan Puhalo.

Prema tvrdnjama oca Dragana Grujića, dužnost pravoslavnog hrišćanina je da živi sa svima i da, kroz ljubav, pristup i dobro djelo, promijeni nekoga nabolje.

- Naše je da volimo, praštamo i razgovaramo sa svima i na svakom mjestu. Tako ćemo najbolje predstaviti sebe, svoju vjeru i narod, bilo pred muslimanima, bilo pred rimokatolicima... A pogotovo pred pripadnicima vjerskih sekti, kojima je pomoć najpotrebnija. To su hrišćanski ideali, a hrišćanin je čovjek koji vjeru živi praktično, specifičnim načinom života, datim od Hrista. Sa druge strane, ako nekoga ne volimo, odričemo se ličnosti koju je Bog stvorio, a to je nedopustivo i nije u našoj vlasti. Kada čovjek od krvi i mesa to shvati i prevaziđe, postaće hrišćanin – smatra Grujić.

(NE)POSVEĆENOST BOGU

Osnovne hrišćanske vrline su ljubav, vjera i nada.

Sve one koji od vjere i pravoslavne vjeronauke očekuju da značajno humanizuje društvo i najbližu čovjekovu zajednicu, međutim, trebalo bi da zabrine podatak da tek nešto više od 40 odsto ispitanika smatra da ih praktikovanje ovih vrlina potpuno čini plemenitijim i humanijim članovima društva.

 - Ovim odgovorom ispitanici daju finu sliku o sebi. Time se veliča i hrišćanstvo, međutim, pitanje je koliko to sami praktikuju – kaže psiholog Srđan Puhalo.

Jerej Dragan Grujić zadovoljan je ovim rezultatom.

- I to je dobro. A još kad bismo svi bili iskreni hrišćani, umnožili vrlinu i išli Isusovim putem, riješili bismo – naglašava Grujić - sve probleme svijeta, mržnju, zlo, rat, zločine, kriminal...

Za takve, lične i kolektivne, ideale, Bogu se svakodnevno moli tek svaki peti ispitanik sa područja Eparhije banjolučke.

Rezultat istraživanja da je za izgovaranje Očenaša potrebno 13 sekundi, ukazuje na neodgovoran pristup vjeri 92,5 odsto ispitanika, koji su u anketi naveli da vjeruju u Boga.

Profesor Ivan Šijaković ističe da da niko i ništa ne sprečava čovjeka da se svakodnevno moli Bogu.

- To je pokazatelj religioznosti čovjeka i njegove posvećenosti Bogu. Molitva je znak da mu je vjera istinska sloboda, snaga i podrška. On to da može čini svaki dan pred spavanje, poslije ustajanja ili poslije ručka – kaže Šijaković i naglašava:
„Ako 10,9 odsto ispitanika nikako ne upražnjava molitvu, a 5,7 odsto njih ne ide u Crkvu, možemo zaključiti da se ostatak od 5,2 odsto ne moli Bogu, već u crkvu ide samo kada prisustvuje vjenčanju“!

Po lični primjer čovjeka, vjernika i duhovnog oca nije potrebno ići u prošlost. Ovaj krotki starac bolničku sobu beogradske VMA, gdje se oporavlja od bolesti, odavno je pretvorio u oltar. Tamo se svakodnevno moli Gospodu za vascijelu svetosavsku djecu, i redovno pričešćuje.

BUDIMO LJUDI

Patrijarh srpski, gospodin Pavle uputio je svom narodu, sveštenstvu i pastvi bezbroj pouka i vapijućih apela.

Sveštenstvu: „Zar pasivnim, čak i poslovnim odnosom prema pastvi, ne odbijamo od sebe narod koji sve vidi, umjesto da ga okupljamo.“

Vjernicima: „Da mogu stići, vaskrsli Bog mi je svjedok, pred crkvama, bolnicama, pa i pred luksuznim dvoranama za bankete i modne raskoši, stajao bih i lično prosio za svu stradalnu našu braću, sestre i djecu. Svako od nas bi, na jedan aktivan način, trebalo da posrami sve one bahate lakomosti koje žive na tolikim javnim mjestima, a ne da se samo zgražavamo i očajavamo što je mračna, opaka bestidnost zavladala svuda oko nas.“

I narodu: „Mi ne možemo birati, na primjer, pored koga ćemo sjediti u tramvaju, trolejbusu ili avionu. Ali da li ćemo biti ljudi ili neljudi, zavisi od nas pojedinačno“.

Njegova svetost, Patrijarh Pavle neumorno je ponavljao da se ne sjećamo Vaskrsa samo od praznika do praznika, a ponajviše - da budemo ljudi.

Svi (ljudi) su čuli, a mnogi nisu htjeli da čuju...

         
Salonski Srbi, bivši komunisti iz prvih ešalona i najgrlatiji kritičari Crkve, kameleoni, pozeri i ateisti pravoslavne vjere, neokajanih grijehova, preko noći, postali su Pravoslavci.

Ne priznaju Boga. Ne poštuju sveštenika. Ništa ne može nadglasati njihov duhovni vapaj.

Ne pitaj, jer „mi to tako radimo“!

Iako „gvozdene zavjese“, koja je razdvajala kapitalističku i komunističku Evropu, nema već četvrt vijeka, češki i njemački crveni jeleni je i dalje „poštuju“. Rezultat jednog od bezbroj raznoraznih, što smislenih što potpuno besmislenih, istraživanja pokazalo je da crveni jeleni Češke i Njemačke i nakon više od 25 godina ne prelaze liniju na kojoj je nekada stajala elektrifikovana žičana ograda. I to ne bi bilo ništa čudno, da životni vijek ovih jelena nije 15 godina. Dakle, nijedan od danas živih jelena nije vidio gvozdenu zavjesu, ali se svaki od njih ponaša kao da je ona i dalje prisutna. Zašto? Odgovor je jednostavan - mladunci uče od starijih. Pod parolom: „Mi to tako radimo“. 

A kakve to veze ima sa nama?

Kada neki naš „mladunac“ dobije posao u instituciji, organizaciji, preduzeću, bilo gdje. Prvog dana na novom radnom mjestu upoznaju ga sa načinom rada, pravilima, poslovnom politikom i organizacionom kulturom. Ako bi novopečeni radnik upitao zašto to baš tako treba raditi, najčešći odgovor je „jer mi to tako radimo. Ne znamo zašto, ali tako treba!“ Kao kod jelena, zar ne?

Između redova: „Ako si mislio nešto mijenjati, odustani! Radi kako ti se kaže i ne izmišljaj!“

Neko je nekada tako počeo, tako uradio i vremenom je to postalo pravilo. Potpuno je nebitno što ta osoba možda više nije u organizaciji, svi se i dalje drže „pravila“. Pritom, zaboravljajući da određena pravila igre imaju svoj rok trajanja. Da ono što je bilo prihvatljivo prije tri, pet ili deset godina danas djeluje glupo, nakaradno ili nesuvislo. I tako, godinama, pravila se gomilaju, slažu jedna na druge i postaju kultura rada i ponašanja u organizaciji, postaju „mi to tako radimo“.

Zašto?

Zbog straha od promjena!

Prije svega, ljudi po prirodi vole ono što im je poznato. Jer, svakodnevna rutina daje očekivani rezultat. Rad po dobro uhodanom šablonu eliminiše iznenađenja, pa makar ona bila i pozitivna. Takođe, uvođenje inovacija zahtijeva nova znanja, novu energiju i mnogo vremena. Zbog svega toga, oni koji odlučuju pokazuju strah ili im se jednostavno ne da.

Dakle, batalite inovativne ideje, želju za promjenama i kreativnost, kad MI TO TAKO RADIMO!

Zar da nam rajsferšlus bude grb?

Rajsferšlus! Ta teška njemačka riječ za izgovoriti bez prethodne vježbe, odomaćena u našem jeziku kao „rajfešlus“, Banjalučanima, kako stoje stvari, više neće označavati samo onaj patent kojim zakopčavaju odjeću i koji muškarcima, uz malo nepažnje, može doći glave.

Naime, ukoliko većina odbornika Skupštine Grada 26. marta digne ruku, ovaj patent gledaćemo na grbu Banja Luke, sa kojim bi trebalo da se identifikujemo!  

Trebalo bi, ali kako?

U objašnjenju idejnih tvoraca, heraldičara iz Srbije, ističe se da je osnovni crveni polukružni štit dat u boji koja simboliše banjalučku regiju. Nadalje, srebrni stub simboliše rijeku Vrbas. Dva zlatna nazubljena heraldička stuba, već pomenuti rajsferšlus, aludiraju na zidine koje predstavljaju personifikaciju stvaralaštva, sublimirajući u sebi cjelokupnu materijalnu i nematerijalnu baštinu grada. 

Štit je nadvišen zlatnom zidnom krunom ukrašenom dijademom (prema Milanu Vujakliji, Dijadema-plava ili bijela traka oko čela koju su, kao znak vladarskog dostojanstva, nosili persijski kraljevi i grčki carevi; kruna; ženski ukras za glavu; vladarsko dostojanstvo i vlast), koja, kako navode, aludira na počasti koje grad posjeduje (domen protokola i administracije). Čuvari štita su dva srebrna bika čija je upotreba utemeljena u narodnoj tradiciji i literarnom stvaralaštvu znamenitih ličnosti ovog kraja. Ovdje su tvorci, pretpostavljam, mislili na Kočićeve junake, Jablana i Rudonju. Blago nama!

Grana kestena u rodu ukazuje na kontinuitet uređenja gradskog ambijenta i predstavlja njegovo prirodno nasljeđe. A natpis na lenti “Slavna i sveta” odnosi se, tvrde, na rijeku Vrbas i preuzet je iz poznatih Dučićevih stihova.

E sad, krenimo redom. Ono što prvo upada u oči jeste Kastel koji, kao što napisah, više liči na rajsferšlus, ali ne bih više o njemu. Osim „patenta“, tu su i „srebrni“ Vrbas i Kočićevi bikovi.

Još, za svojih 30 godina, nisam čuo da neko Vrbas naziva srebrnim, ali jesam zelenim! Tu se krije problem!  Kad bi po sredini išao „zeleni stub“, to bi, vjerujem, povrijedilo nacionalne interese nas Srba, možda i Hrvata, pa bi se onda opet morali vratiti na početak. Ali, zaboravljamo da je ovdje riječ o simbolici, koja, očito, izostaje. Dakle, ako mene kao člana familije koja više od 100 godina živi u Banjoj Luci srebrni stub ne asocira na Vrbas, a vjerujem i sve vas koji ovo čitate, onda je neko debelo pogriješio!

A tek bikovi?!

Poštujem tradiciju i običaje, lik i djelo Petra Kočića, ali ovo je Banja Luka, a ne Manjača!

Istina je da dio ove planine pripada teritoriji Grada, ali Banja Luka je poznata po alejama, kestenu, lijepim ženama, sportu, dajaku, ćevapima... a ne po stočarstvu!

Kad već nemamo „banjalučke“ životinje, onda, ako neko baš mora da čuva štit, neka ga čuvaju statue sa Banskog dvora! Šta fali? Djeluju zaštitnički, a i bliže su nam od Jablana i Rudonje!

Da ne griješim dušu, istina je da u ponuđenom, izuzimajući navedeno, ima banjalučke simbolike. Ipak, cijeneći vaš trud i zalaganje, gospodo, zahvaljuhem se na ponudi! Ovaj lijepi crtež mi se ne sviđa i, ma koliko se trudio, od identifikacije nema ništa!

P.S. Ako kojim slučajem prijedlog ne bude usvojen kao grb Grada, predlažem da ga ustupite privrednom društvu Stočar a.d. Banja Luka. Jer, identifikacija je zagarantovana!

14 razloga zašto uložiti u RK Borac

Voli Banja Luka i fudbal i košarku, i vaterpolo i odbojku, voli i tenis i boks, ali, iznad svega, Banja Luka voli rukomet!

I to je tako... decenijama!

Banja Luka je grad sporta, grad mladih, grad lijepih žena... Nekada je bio i grad aleja, ali njih skoro da više i nema... Banja Luka je i administrativni, privredni, kulturni, univerzitetski i svaki drugi centar Republike Srpske, i sve to košta. Ali, najviše koštaju loši projekti. Jer, svaka marka uložena u nešto što ne daje ama baš nikakav rezultat je prevelika i preskupa, a toga je bar kod nas bilo... Svi mi koji ovdje živimo, svi to vidimo i svi to znamo. I ne samo mi, vide i znaju čak i oni koji ponekad navrate!

Lino Červar

A prije nekoliko dana u krajišku ljepoticu, sa svojom ekipom, navratio je i trener RK Metalurg iz Skoplja, osvajač olimpijskog i svjetskog zlata, Lino Červar. Navratio, izgubio utakmicu i poručio: „Uložite u RK Borac, a ne u nebitne projekte!“

Poručio i otišao! Otišao, a poruku ostavio! Poruku koja je još jednom podgrijala priče banjalučke rukometne čaršije o ignorisanju rukometa, ignorisanju Borca, ignorisanju istorije i tradicije, ignorisanju onoga što vrijedi!

Za sve one koji ne znaju ili ne žele da znaju ili su samo kratkog paćenja, dajem 14 odgovora na pitanje: Zašto ulagati u rukomet i u RK Borac?

• Zato što je Banja Luka grad rukometa!
• Zato što je RK Borac nekadašnji šampion Evrope i osvajač Kupa IHF!
• Zato što je RK Borac uradio ono što nikada niko u Banjoj Luci, osim Marijana Beneša, nije uradio i nikada neće uraditi!
• Zato što je RK Borac dao toliko zlatnih olimpijaca, osvajača najviših priznanja na svjetskim i evropskim prvenstvima!
• Zato što je RK Borac najtrofejniji sportski kolektiv u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini!
• Zato što je i danas rukomet prva asocijacija na Banja Luku!
• Zato što Banjalučani vole i razumiju rukomet!
• Zato što rukometaši iz Banja Luke pronose slavu grada, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine!
• Zato što i danas, za razliku od ostalih sportova, rukometaši iz Banja Luke igraju za najveće svjetske klubove!
• Zato što ni gradski stadion ne bi mogao primiti sve one koji su htjeli uživo gledati utakmice grupne faze juniorskog prvenstva svijeta u rukometu 2013. godine!
• Zato što je rukomet najbolji ambasador Banja Luke i Republike Srpske!
• Zato što rukomet uči mlade da budu bolji ljudi!
• Zato što se sa malo para prave veliki rezultati!
• Zato što tako malo fali da RK Borac opet bude onaj pravi!

I zato, prijatelji, ako nećete da poslušate banjalučku čaršiju, poslušajte bar ono što vam govori Lino Červar, uložite i podržite RK Borac, isplatiće se višestruko!

I ne zaboravite riječi Duška Trifunovića: „Nikom tako ne ide od ruke, da pronosi slavu Banja Luke, kao što je snagom razvigorca, svuda nosi omladina Borca!“ 

Zaslužuju li Srbi Novaka Đokovića?

Foto: 24sata.rs

Tog 1. marta 2015. godine još jednom je odata počast Nikoli Gardoviću, čije je ubistvo na ovaj dan 1992. godine nagovijestilo rat u BiH. Ponovo smo slušali o „spornom“ datumu Dana nezavisnosti BiH.

Tog 1. marta 2015. godine „Charlie hebdo“ još jednom je zaintrigirala svjetsku javnost karikaturom u Donjecku.

Tog 1. marta 2015. godine KK Crvena zvezda Telekom izgubila je od KK Partizan. Na utakmici je bio i Novak Đoković.

Tog 1. marta 2015. godine najbolji teniser planete došao je u Pionir da gleda veliki košarkaški derbi. Došao je da podrži klub za koji navija. Došao je da uživa u sportu, a dobio prozivke i uvrede, jer „ne plaća porez u Srbiji“?!

Tog 1. marta 2015. godine nekolicina Srba je još jednom pokazala primitivizam, nevaspitanje, bestidnost, moralnu ogoljenost, sramotu, zavist! Još jednom su pokazali da je USPJEH jedino što Srbin Srbinu nikada neće oprostiti!

Nezadovoljni sopstvenim životima, ljudi postaju ogorčeni. A slamku spasa kojom maskiraju svoj neuspjeh vide u urnisanju tuđih uspjeha.

Zašto? Zato što se ljudi stalno porede. Kada vide onog uspješnog, pogledaju sebe u ogledalo i vide koliko su iza ili ispod, koliko su nesposobniji. I tu proradi najpodliji oblik ljudske sujete. Kada već ne možemo da se poredimo sa Novakom, njegovom igrom, uspjehom i svime što je na sportskom planu ostvario, ajmo ga onda prozvati što ne plaća porez državi Srbiji, u kojoj niti zarađuje novac, niti u njoj živi.

Vjerovatno nijedna od onih „mudrih“ glava iz kojih je izlazilo ono sramno: „Plati porez, pi*ko ciganska“, nije se sjetila koliko nas je taj isti Novak Đoković zadužio, koliko nam je radosti donio, koliki je rodoljub, a tek koliki je humanitarac?! Koliki je čovjek i sportista?! Jok!

Odlika primitivnih i siromašnih društava je da se tuđi uspjeh ne posmatra kao zdrava konkurencija koja vas tjera naprijed, već suprotno. Znate onu priču o komšijinoj kravi...? E, tu je naša tragedija! Umjesto da kupimo kravu, da je hranimo i brinemo o njoj kako bi ona dostigla i prestigla komšijinu, mi krećemo u potragu za otrovom. Da što prije crkne komšijina, da se izjednačimo i zajedno nastavimo tavoriti u nesreći.

Ali,  tog 1. marta 2015. godine Novak Đoković još jednom je pokazao koliki je čovjek, ljudska gromada, Mont Everest!

Onako, šmekerski, kako i dolikuje onima koji su velikim radom, trudom, znojem i odricanjem, došli do vrha i to svjetskog, iskluirao je prozivke i maloumnicima „opalio šamarčinu“.

„Navijam za Zvezdu, ali nije da mrzim Partizan. Za Partizan navijam u svim osim kada igraju protiv Zvezde. Kad sam bio mlađi, igrao sam tenis za Partizan, tako da nemam problem“, rekao je Đoković.

Ne znam da li mi, Srbi, ovakvi kakvi smo, zaslužujemo Novaka Đokovića ovakvog kakav je? Ali znam da nam je potreban! Junak, heroj, šampion, pobjednik! Neko ko ličnim primjerom, bez ičije pomoći, dokazuje da se rad i trud isplati!

  

I zato, kapa dole, majstore!

A jedini koji treba da plate porez je ta šačica bezumnih navijača! I to, porez na glupost!

Loša vijest je dobra vijest

Još jedan vikend lagano izmiče. Nedjelja veče, idealno vrijeme za kućnu idilu i ritualno porodično gledanje dnevnika.

Iako kazaljka na satu još nije otkucala 19.30, svi se već pitamo ko je ovaj vikend nastradao, ko se s kim sudario, ko je od čijeg metka ili noža preminuo... 

Na sve su nas to mediji već odavno navikli. Trend novinarstva su senzacionalizam i crna hronika! Opšta trka u objavljivanju što „crnje“ vijesti pretvorila se u maraton, sa bezbroj učesnika i na bezbroj kilometara.

Sada je tako, ali...

S obzirom da smo jahorinski Vučko i ja generacija, prepričaću ono čemu, dakle, nisam svjedočio, ali sam čuo od ljudi koji su u deceniji prije mog rođenja učestvovali u uređivanju medija. Naime, u 70-im godinama 20. vijeka, kada je bivša država bilježila veliki privredni i ekonomski rast, uz visok nivo životnog standarda i političke stabilnosti, objava „crnjaka“ čekala je odobrenje vladajuće partije. Tek nakon detaljne analize eventualnih negativnih posljedica na društvo, vijesti o ubistvu ili samoubistvu, klanju ili zlostavljanju, mogle su se naći u dnu stranice ili u stupcu.  Na taj način, vlast je stvarala „izluziju“ savršenog života u državi blagostanja. Da li je zaista bila iluzija ili ne, neka cijene oni koji su tada i živjeli.

Vratimo se mi surovoj realnosti u kojoj cenzure takvog tipa više nema.

Od ratnih sukoba 90-ih godina prošlog vijeka naviknuti smo na crne teme. I ne samo da smo naviknuti, već ih tražimo još i još, što više i što gnusnije! U današnjim vijestima crne hronike do detalja su opisane scene užasnog stradanja, monstruoznosti i morbidnosti počinioca zločina, ali i patnje žrtve. Ne vodi se briga ni o nastradalim, ni o ožalošćenim, ali ni o konzumentima vijesti. U takvoj konstalaciji, konzumenti zadovoljno trljaju ruke veseleći se tuđoj nesreći koja ih je zaobišla, imajući u vidu da su svi njihovi problemi, ustvari, mali poredeći ih sa tuđim.

I dok se mi gubimo u izobilju crnjaka, zagovornici globalnog trenda potrošačkog društva slave uspjeh. Jer, gledajući, slušajući ili čitajući o svim tim stradanjima nedužnih ljudi, ne ostaje nam ništa drugo nego da zadnji dinar, marku ili evro potrošimo na ono što nam ne treba. Jednom se živi, a ne znamo do kada, pa uživajmo u trenutku!

Dakle, Ti, dragi čitaoče, možeš biti srećan ako si gledao dnevnik, pročitao novine, pregledao portale, a nisi naišao na svoju sliku ili ime i nisi žrtva zlostavljanja, maltretiranja, klanja ili silovanja... Možeš mirno spavati, jer si se i večeras uvjerio da je tvoja muka manja od tuđe, da i od goreg ima gore! 

Hejt zbližava hejtere!

Mišljenje je kao guzica, svako ga ima. I nije problem što ga svako ima, već što ga nameće! Što sa tim svojim mišljenjem izađe u javnost, skine gaće i mlati, trese, pušta gasove... truje okolinu! 

Ali, nije jedini problem ni to što ga nameće, već što svaki završi „hejtom“.

A „hejt“ (hate) engleska riječ za mržnju, kod nas se više odnosi na stil ili način života. Životni stil pojedinca kojem ništa ne valja, sve mu smeta, svemu se protivi, a najčešće, ni sam ne zna bolje od onoga što „hejtuje“. A hejter, nekada u narodu poznatiji kao namćor, hejtuje sve... političare, Jelenu Karleušu, poraz Novaka Đokovića u finalu Roland Garrosa, Pink, ponedjeljak, Ivana Ivanovića, McDonald’s, kišu, Bolji život, Yuga 45, električnu cigaretu, fudbalsku reprezentaciju, narodnjake, vegetarijance, štrebere, Ameriku, debele, mršave... sve!   

Kao da je, uostalom, i bitno o kome ili o čemu je riječ? Bitno je otresti, opljuvati, ocrniti... bitno je iznijeti gnjev na vidjelo! I to nije sve. Hejteru nije dovoljno samo iznijeti negativnu kvalifikaciju. On uloži maksimalan napor kako bi svu svoju frustraciju usmjerio ka poniženju i vrijeđanju bez nekog posebnog razloga, osim što je to - popularno.

Iako ima i onih koji su se namćorasti rodili, pa su genetikom predodređeni da hejtuju, većina današnjih hejtera su produkt trenutnog okruženja u kojem živimo. Nezadovoljni svojim statusom, u izobilju slobodnog vremena, kreću u obračun i sa uspješnim i sa neuspješnim. Što bi rekao mudri Selimović: „Čudna je ovo zemlja. Ovdje preziru neuspješne, a mrze uspješne“.

Danas se na hejtu, odnosno zluradoj kritici grade ozbiljne karijere. Što otvorenije i direktnije, bez biranja riječi, kritikuješ, postaješ prihvatljiviji. Ako se, kojim slučajem, hejterovi stavovi ispostave kao promašaj, to ga neće staviti na stub srama. Šta više, njegova popularnost će rasti. Znači, da biste privukli pažnju, postali popularni ili prihvaćeni, nije važno da iznosite stavove na osnovu činjenica, već da budete što brutalniji. Ako biste se, ne daj Bože, usudili da nešto pohvalite, neizostavno postajete predmet sprdnje, odnosno hejta.

Zahvaljujući modernim medijima, naročito Internetu, danas je omogućeno i onima koji su oduvijek bili izvan grupe, koji su bili žrtve ismijavanja, da se socijalizuju, da se priključe toj virtuelnoj zajednici okupljenoj oko ironije i cinizma. Jer, najčvršću formu povezivanja predstavlja hejtovanje o temama za koje postoji kolektivna odbojnost.  

Ljude je zbližila mržnja! 

Otišao McDonald’s, nije rek’o zbogom!

Kao što je i najavljeno prije mjesec dana, 16.2.2015. godine zatvoren je McDonald’s u Banjoj Luci.

Prema riječima vlasnika franšize, ekonomski razlozi su presudili. Bar za sada...

Kako i ne bi? Da bi se ulaganje 2,5 miliona maraka isplatilo i pokrili svi tekući troškovi, svaki dan ti trebaju kolone mušterija, a ne poluprazan lokal! Uz to, kompanija McDonald’s je objavila da je u prošloj godini doživjela pad prihoda od čak 30 odsto. Što bi onda mi, ovako siromašni, bili izuzetak?!

Orkestrirana „paljba“ negativnih komentara odmah je počela. Likuje se nad mukom vlasnika franšize velikog „M“. Pominju se domaći proizvodi, dominacija kultnog banjalučkog ćevapa, upitan kvalitet i cijene „Mekovih“ proizvoda...

Uostalom, kad Leskovac nema McDonald’s, što bi imala Banja Luka? Slučajnost ili ne?

Ipak, jedan komentar, odnosno pitanje posebno mi je zapalo za oko. Kaže: „Odoše Ameri, da neće biti rata?“

Niti je na zatvaranje banjalučkog „Meka“ uticala odluka nekog Amerikanca, niti je razlog ključa u bravi potencijalno izbijanje ratnih sukoba.

Da pokušam objasniti. McDonald’s je jedna od najvećih franšiznih marki na svijetu i nije jeftina. Samo onaj ko ima dovoljno novca (čitaj milione) i ispuni odgovarajuće uslove, može je kupiti. Dakle, ovdje nije riječ o američkom kapitalu, već o novcu državljanina Srbije, vlasnika franšize za naše tržište. Povlači se srpski ulog, a ne američki!

S druge strane, zatvaranje jedinog „Meka“ u Republici Srpskoj šteti imidžu i Banja Luke i entiteta. Zašto?

McDonald’s je jedan od globalnih brendova koji prepoznaju svi potršači razvijenog svijeta. Iako o ovom lancu kruže priče o nezdravoj hrani, iskorištavanju radnika, zloupotrebi poljoprivrednika (dobavljača), zagađenju okoline, mučenju životinja, desetine miliona ljudi dnevno, ipak, objeduje u „Meku“.  Kada stranci, bilo turisti bilo potencijalni ulagači, vide ono prepoznatljivo „M“ u Banjoj Luci, htjeli mi to priznati ili ne, mijenjaju pogled na nas. Svrstavaju nas na svjetsku mapu i postajemo prihvatljiviji!

Danas, 16. februara, McDonald’s je zatvoren, a već za dva dana, u lokalu preko puta otvara se butik turske konfekcije. Izgleda da više volimo da se modiramo, nego da jedemo... pa makar i loše.

Ili je, ipak, ćevap pobijedio?!

„50 nijansi – SIVILA“ iz ugla ugrožene muške vrste!

Kad već svi kritikuju dugonajavljivanu ekranizaciju „50 nijansi – siva ili sive“, kako god, da se pridružim i ja. Po staroj narodnoj: „Kud svi, tu i mali Mujo“.

I tako, djevojka malog Muje dobila karte, pa povela svoju goru, ružniju, nezgodniju i deblju polovinu u bioskop. Kad tamo, film još ni počeo nije, a, priznajem, ima se šta i vidjeti. Žena i to mladih, k’o u priči! Pomislih, Bog te tvoj, da nisu neke demonstracije za prava ženske populacije? Ili, ne daj Bože, da ne dijele kakve sado-mazo rekvizite, pa kad me sad dokače bičem...? Ali, bato moj, Banja Luka je to! Omjer, legenda kaže, 7:1! Tu noć, 50:1! Nervozno gledam oko sebe, okrećem se, obrćem, dižem na prste... Uh, dobro je! Ima još muškića. Različitih uzrasta, ali samo neka su tu. Kad ginemo, da ginemo zajedno!

Napuni se sala, ugasiše se svjetla, kreću reklame... po starom bioskopskom običaju, prvi minuti rezervisani su za šuškanje ambalaže grickalica i šum gaziranih sokova. Istini za volju, u vazduhu se, osim silnih ženskih parfema i mirisa smokija, kikirikija i čipsa, osjeća euforija, jer će na ogromnom platnu uskoro vidjeti sve ono o čemu su čitale.

Počinje film. Pojavljuje se smotana, naivna i neupućena Dakota Johnson, na žalost rijetke muške publike, vrlo prosječnog izgleda, i Jamie Dornan na čije pojavljivanje su sve žene, i oni koji se tako osjećaju, uzdahnule. Iako film, kako kažu stručniji od mene, više liči na sado-mazo melodramu, na početku provejavaju neke loše šale koje su pojedinim, iz samo njima znanih razloga, smiješne. Osim dosadnog dijaloga i ne Bog zna kakve glumačke vještine, gledaoci su ostali uskraćeni za najbitniju stvar zbog koje su, uostalom, i došli – nema posebno ekspilicitnih sadržaja! U ukupno 15-ak minuta „vrućih“ scena Dakota dominira svojim nagim tijelom, dok je ženska populacija ostala samo na uzdahu zbog, do pasa golog, Dornana.

Najzad, poslije preduga dva sata, upališe se svjetla. Euforije više nema, ali razočarenja gledateljki ima... 

Sve u svemu, bez veze!

Da ne budem samo „hejter“, u filmu ima i nešto dobro. Vratio je nadu skromnim djevojkama prosječnog izgleda da mogu zavesti bogatog i poželjnog muškarca. Osim toga, možda se pozitivno odrazi i na današnju mladež, pa nam ne bude šok kada čujemo da su djevojke, čekajući onog pravog, nevine i u 21. godini života.

Ruku na srce, veće su šanse da film shvate drugačije i već sutra, u potrazi za novim sadržajima, stanu u kolonu ispred sex shopa.

Znam da moralisanje nije popularno, ali ne mogu se oteti utisku da su četiri konvertibilne marke, koliko košta ulaznica, uzaludno bačene! Da ne pominjem novac potrošen za kupovinu knjiga iz ove trilogije i vrijeme potrošeno za njeno čitanje...

Svjesno ili ne, postali smo žrtve zapadnjačkog potrošačkog društva u kojem se vrednuje sve ono što je za nas, do prije nekoliko godina, bilo nedopustivo. Juče je bilo Valentinovo, znate o čemu pričam. 

Unutrašnju borbu između individualnosti i pripadanja grupi rješavamo skoro uvijek u korist grupe. Jer, lakše je povinovati se opštim trendovima i biti konformista, nego suprotstaviti se okolini. Lakše je, a da li je korisnije?   

Odgledaš seriju, pa zakolješ komšiju!

Brutalno ubistvo biznismena u Beogradu koje je zadnjih dana potreslo Srbiju, ali ne i samo Srbiju, ima, kako pišu mediji, zapanjujuću sličnost sa „ručnim radom“ izmišljenog američkog forenzičara Dextera Morgana iz popularne serije „Dexter“.

Svirepo smrskana lobanja, pa električnom brusilicom, hirurški precizno, odsječeni ekstremiteti, ukazuju na to da je osumnjičeni za ubistvo, pod uticajem medija, prešao iz sfere „izmišljenog“ u sferu „zbilje“.

I ništa to nama ne bi bilo toliko interesantno da se sve to dešava u tamo nekim Amerikama, ali mečka je zaigrala i pred našim vratima... tu, u komšiluku.

Da li su samo mediji krivci? Ako jesu, u kojoj mjeri su krivi oni, a u kojoj iskrivljena stvarnost u kojoj živimo? Pitanja je mnogo, a o odgovorima možemo danima raspravljati. Ipak, u jednom ćemo se sigurno složiti, uticaj medija na ponašanje ljudi je značajan, mnogo značajan!

Jedno od istraživanja pokazalo je da prosječan školarac u Sjedinjenim državama pred televizijskim ekranima provede 1.023 časa godišnje, dok u školi u toku godine provede tek 900 časova. Takođe, istraživanja su pokazala da mališani, prije nego što krenu u obdanište, provedu čak 4.000 časova ispred televizijskih ekrana. Dijete u SAD-u do svoje 12. godine na televiziji vidi više od 8.000 scena ubistava! Kad tome dodamo sate, dane, mjesece i godine koje današnja djeca u svom odrastanju provode pred monitorima, tabletima ili telefonima, igrajući video igrice koje obiluju nasilničkim sadržajima, nameće se pitanje, da li će ih išta u životu zanimati osim nasilja, ubistava, terorizma?

Odgovor pojedinaca do sada smo nebrojeno puta vidjeli. Načitali smo se tekstova i nagledali priloga o terorističkim djelima, do tada, mirnih i povučenih odlikaša koji su se jednog dana probudili, uzeli pušku ili bombu i, simulirajući junake video igrica, serija, crtanih ili igranih filmova, brutalno pobili školske drugare... a tek onaj Norvežanin Brejvik? Ma, ko će ih sve popamtiti...

Vratimo se svom dvorištu! Osumnjičeni za ubistvo gore pomenutog biznismena ima 35 godina. U vrijeme njegovog odrastanja nije bilo toliko nasilja u medijima, djeca su gledala TV samo u 19h kada je emitovan crtani film pred Dnevnik (čitaj spavanje), sa nestrpljenjem čekala Branka Kockicu i Muzički tobogan, a pojam za video igre bio je kultni Commodore 64.

Dakle, mediji nisu negativno uticali na njegovo odrastanje, ali jesu kada je već odrastao. Prije svega, Hollywood! Traženje pobjednika u „igri života i smrti“ i predstavljanje pravila po kojima se „igre igraju“, najlakšiji je način da se svjetskoj publici skupo proda proizvod napravljen sa minimalnim troškovima.

A koga je, pored tolikog profita, uopšte briga za produkt takvih sadržaja?

Dok se ne pojavi neki novi Dexter, Freddy Krueger, Hannibal Lecter ili Taško Načić u ulozi davitelja, odoh gledati latinoameričke, turske i indijske serije i čekati da tamo neka utvrdi da je sama sebi baba! Manje je opasno, a teže ostvarivo.

Portalska kretenizacija nacije

Naslovi, odnosno tekstovi o izvjesnoj Ana Mariji i još izvjesnijem Vladi, njihovoj ljubavnoj romansi, tuči, svađama i mirenjima, kao onomad o ljubavnim jadima mlade Nataše Bekvalac i srpskog delfina Danila Ikodinovića, danas su preplavili portale... I ne samo o njima, ima tu još mnogo moderne elite koja ništa ne radi i nema šta da ponudi, osim gledanja, a za odabrane i pipanja, skupo plaćenih intervencija na njihovoj spoljašnjosti. Da, to su one što ih zovu starlete. Priznaćete, termin „starleta“ mnogo ljepše zvuči od tradicionalnijih naziva za osobe niskog morala koje su se posvetile očuvanju svjetske tradicije baveći se onim starim zanatom!

Davanje publiciteta sada već kultnim estradnim divama Soraji i Staniji ili još kultnijim Mimi Oro i onoj silikonskoj Tijani, koji god nadimak imala i kako god se prezivala, jer kome je to pored silikonima zaobljene spoljašnjosti uopšte bitno, govori o čemernim interesima naše Internet javnosti.

E sad, ko je kriv za to što je domaćoj virtuelnoj zajednici u sferi interesovanja šljam, kič i šund? Mediji, ko bi drugi?! 

Sredstva javnog informisanja ne utiču na to šta ćemo misliti, već o čemu ćemo misliti – piše u knjigama! Dugogodišnja kretenizacija publike plasiranjem nikom bitnih informacija, iskrivljenih sistema vrijednosti i nakaradnih pravila ponašanja, doživljava svoj vrhunac kojem se ne nazire kraj. A rezultat? Rezultat otkrijte sami! Ostavite svoje moderne tehnologije u koje upravo gledate, izađite iz toplih domova, pogledajte oko sebe! Šta vidite? (Pre)mlade djevojke koje jedna drugoj liče kao jaje jajetu, u štiklama čija je visina proporcionalna dužini suknjice koju nose. Tema razgovora? Estrada, skandali, sex, prevara, ljubavni trougao, četvorougao, petougao, i da ne idem dalje...

A mi, koji sebe ne smatramo žrtvama kretenizacije, mislimo da smo bolji? Mislite da se možete odbraniti od medijske navale šljama, kiča i šunda? Jok!

Ne vjerujete? Stisnite petlju i sami sebi priznajte koliko ste tekstova o gore navedenim osobama pročitali u posljednje vrijeme? Uostalom, kako znate ko su i o kome vam pišem, ako nikada niste „kliknuli“? A tek koliko puta ste zagrizli mamac i „otvorili“ naslov koji počinje sa: „Nećete verovati šta se dogodilo sa...“ ili „Iznenadićete se kada vidite kako je...“, a tek „Ovo je prava istina o...“ i „Nikada nećete pogoditi ko je na ovoj slici“?!

Cenzura je ozloglašen pojam. Ali, ako je u borbi protiv ove Internet nemani pokušate uvesti sami sebi, može biti i plemenita! Razmislite, vrijedi probati...