Hejt zbližava hejtere!

Mišljenje je kao guzica, svako ga ima. I nije problem što ga svako ima, već što ga nameće! Što sa tim svojim mišljenjem izađe u javnost, skine gaće i mlati, trese, pušta gasove... truje okolinu! 

Ali, nije jedini problem ni to što ga nameće, već što svaki završi „hejtom“.

A „hejt“ (hate) engleska riječ za mržnju, kod nas se više odnosi na stil ili način života. Životni stil pojedinca kojem ništa ne valja, sve mu smeta, svemu se protivi, a najčešće, ni sam ne zna bolje od onoga što „hejtuje“. A hejter, nekada u narodu poznatiji kao namćor, hejtuje sve... političare, Jelenu Karleušu, poraz Novaka Đokovića u finalu Roland Garrosa, Pink, ponedjeljak, Ivana Ivanovića, McDonald’s, kišu, Bolji život, Yuga 45, električnu cigaretu, fudbalsku reprezentaciju, narodnjake, vegetarijance, štrebere, Ameriku, debele, mršave... sve!   

Kao da je, uostalom, i bitno o kome ili o čemu je riječ? Bitno je otresti, opljuvati, ocrniti... bitno je iznijeti gnjev na vidjelo! I to nije sve. Hejteru nije dovoljno samo iznijeti negativnu kvalifikaciju. On uloži maksimalan napor kako bi svu svoju frustraciju usmjerio ka poniženju i vrijeđanju bez nekog posebnog razloga, osim što je to - popularno.

Iako ima i onih koji su se namćorasti rodili, pa su genetikom predodređeni da hejtuju, većina današnjih hejtera su produkt trenutnog okruženja u kojem živimo. Nezadovoljni svojim statusom, u izobilju slobodnog vremena, kreću u obračun i sa uspješnim i sa neuspješnim. Što bi rekao mudri Selimović: „Čudna je ovo zemlja. Ovdje preziru neuspješne, a mrze uspješne“.

Danas se na hejtu, odnosno zluradoj kritici grade ozbiljne karijere. Što otvorenije i direktnije, bez biranja riječi, kritikuješ, postaješ prihvatljiviji. Ako se, kojim slučajem, hejterovi stavovi ispostave kao promašaj, to ga neće staviti na stub srama. Šta više, njegova popularnost će rasti. Znači, da biste privukli pažnju, postali popularni ili prihvaćeni, nije važno da iznosite stavove na osnovu činjenica, već da budete što brutalniji. Ako biste se, ne daj Bože, usudili da nešto pohvalite, neizostavno postajete predmet sprdnje, odnosno hejta.

Zahvaljujući modernim medijima, naročito Internetu, danas je omogućeno i onima koji su oduvijek bili izvan grupe, koji su bili žrtve ismijavanja, da se socijalizuju, da se priključe toj virtuelnoj zajednici okupljenoj oko ironije i cinizma. Jer, najčvršću formu povezivanja predstavlja hejtovanje o temama za koje postoji kolektivna odbojnost.  

Ljude je zbližila mržnja! 

Otišao McDonald’s, nije rek’o zbogom!

Kao što je i najavljeno prije mjesec dana, 16.2.2015. godine zatvoren je McDonald’s u Banjoj Luci.

Prema riječima vlasnika franšize, ekonomski razlozi su presudili. Bar za sada...

Kako i ne bi? Da bi se ulaganje 2,5 miliona maraka isplatilo i pokrili svi tekući troškovi, svaki dan ti trebaju kolone mušterija, a ne poluprazan lokal! Uz to, kompanija McDonald’s je objavila da je u prošloj godini doživjela pad prihoda od čak 30 odsto. Što bi onda mi, ovako siromašni, bili izuzetak?!

Orkestrirana „paljba“ negativnih komentara odmah je počela. Likuje se nad mukom vlasnika franšize velikog „M“. Pominju se domaći proizvodi, dominacija kultnog banjalučkog ćevapa, upitan kvalitet i cijene „Mekovih“ proizvoda...

Uostalom, kad Leskovac nema McDonald’s, što bi imala Banja Luka? Slučajnost ili ne?

Ipak, jedan komentar, odnosno pitanje posebno mi je zapalo za oko. Kaže: „Odoše Ameri, da neće biti rata?“

Niti je na zatvaranje banjalučkog „Meka“ uticala odluka nekog Amerikanca, niti je razlog ključa u bravi potencijalno izbijanje ratnih sukoba.

Da pokušam objasniti. McDonald’s je jedna od najvećih franšiznih marki na svijetu i nije jeftina. Samo onaj ko ima dovoljno novca (čitaj milione) i ispuni odgovarajuće uslove, može je kupiti. Dakle, ovdje nije riječ o američkom kapitalu, već o novcu državljanina Srbije, vlasnika franšize za naše tržište. Povlači se srpski ulog, a ne američki!

S druge strane, zatvaranje jedinog „Meka“ u Republici Srpskoj šteti imidžu i Banja Luke i entiteta. Zašto?

McDonald’s je jedan od globalnih brendova koji prepoznaju svi potršači razvijenog svijeta. Iako o ovom lancu kruže priče o nezdravoj hrani, iskorištavanju radnika, zloupotrebi poljoprivrednika (dobavljača), zagađenju okoline, mučenju životinja, desetine miliona ljudi dnevno, ipak, objeduje u „Meku“.  Kada stranci, bilo turisti bilo potencijalni ulagači, vide ono prepoznatljivo „M“ u Banjoj Luci, htjeli mi to priznati ili ne, mijenjaju pogled na nas. Svrstavaju nas na svjetsku mapu i postajemo prihvatljiviji!

Danas, 16. februara, McDonald’s je zatvoren, a već za dva dana, u lokalu preko puta otvara se butik turske konfekcije. Izgleda da više volimo da se modiramo, nego da jedemo... pa makar i loše.

Ili je, ipak, ćevap pobijedio?!

„50 nijansi – SIVILA“ iz ugla ugrožene muške vrste!

Kad već svi kritikuju dugonajavljivanu ekranizaciju „50 nijansi – siva ili sive“, kako god, da se pridružim i ja. Po staroj narodnoj: „Kud svi, tu i mali Mujo“.

I tako, djevojka malog Muje dobila karte, pa povela svoju goru, ružniju, nezgodniju i deblju polovinu u bioskop. Kad tamo, film još ni počeo nije, a, priznajem, ima se šta i vidjeti. Žena i to mladih, k’o u priči! Pomislih, Bog te tvoj, da nisu neke demonstracije za prava ženske populacije? Ili, ne daj Bože, da ne dijele kakve sado-mazo rekvizite, pa kad me sad dokače bičem...? Ali, bato moj, Banja Luka je to! Omjer, legenda kaže, 7:1! Tu noć, 50:1! Nervozno gledam oko sebe, okrećem se, obrćem, dižem na prste... Uh, dobro je! Ima još muškića. Različitih uzrasta, ali samo neka su tu. Kad ginemo, da ginemo zajedno!

Napuni se sala, ugasiše se svjetla, kreću reklame... po starom bioskopskom običaju, prvi minuti rezervisani su za šuškanje ambalaže grickalica i šum gaziranih sokova. Istini za volju, u vazduhu se, osim silnih ženskih parfema i mirisa smokija, kikirikija i čipsa, osjeća euforija, jer će na ogromnom platnu uskoro vidjeti sve ono o čemu su čitale.

Počinje film. Pojavljuje se smotana, naivna i neupućena Dakota Johnson, na žalost rijetke muške publike, vrlo prosječnog izgleda, i Jamie Dornan na čije pojavljivanje su sve žene, i oni koji se tako osjećaju, uzdahnule. Iako film, kako kažu stručniji od mene, više liči na sado-mazo melodramu, na početku provejavaju neke loše šale koje su pojedinim, iz samo njima znanih razloga, smiješne. Osim dosadnog dijaloga i ne Bog zna kakve glumačke vještine, gledaoci su ostali uskraćeni za najbitniju stvar zbog koje su, uostalom, i došli – nema posebno ekspilicitnih sadržaja! U ukupno 15-ak minuta „vrućih“ scena Dakota dominira svojim nagim tijelom, dok je ženska populacija ostala samo na uzdahu zbog, do pasa golog, Dornana.

Najzad, poslije preduga dva sata, upališe se svjetla. Euforije više nema, ali razočarenja gledateljki ima... 

Sve u svemu, bez veze!

Da ne budem samo „hejter“, u filmu ima i nešto dobro. Vratio je nadu skromnim djevojkama prosječnog izgleda da mogu zavesti bogatog i poželjnog muškarca. Osim toga, možda se pozitivno odrazi i na današnju mladež, pa nam ne bude šok kada čujemo da su djevojke, čekajući onog pravog, nevine i u 21. godini života.

Ruku na srce, veće su šanse da film shvate drugačije i već sutra, u potrazi za novim sadržajima, stanu u kolonu ispred sex shopa.

Znam da moralisanje nije popularno, ali ne mogu se oteti utisku da su četiri konvertibilne marke, koliko košta ulaznica, uzaludno bačene! Da ne pominjem novac potrošen za kupovinu knjiga iz ove trilogije i vrijeme potrošeno za njeno čitanje...

Svjesno ili ne, postali smo žrtve zapadnjačkog potrošačkog društva u kojem se vrednuje sve ono što je za nas, do prije nekoliko godina, bilo nedopustivo. Juče je bilo Valentinovo, znate o čemu pričam. 

Unutrašnju borbu između individualnosti i pripadanja grupi rješavamo skoro uvijek u korist grupe. Jer, lakše je povinovati se opštim trendovima i biti konformista, nego suprotstaviti se okolini. Lakše je, a da li je korisnije?   

Odgledaš seriju, pa zakolješ komšiju!

Brutalno ubistvo biznismena u Beogradu koje je zadnjih dana potreslo Srbiju, ali ne i samo Srbiju, ima, kako pišu mediji, zapanjujuću sličnost sa „ručnim radom“ izmišljenog američkog forenzičara Dextera Morgana iz popularne serije „Dexter“.

Svirepo smrskana lobanja, pa električnom brusilicom, hirurški precizno, odsječeni ekstremiteti, ukazuju na to da je osumnjičeni za ubistvo, pod uticajem medija, prešao iz sfere „izmišljenog“ u sferu „zbilje“.

I ništa to nama ne bi bilo toliko interesantno da se sve to dešava u tamo nekim Amerikama, ali mečka je zaigrala i pred našim vratima... tu, u komšiluku.

Da li su samo mediji krivci? Ako jesu, u kojoj mjeri su krivi oni, a u kojoj iskrivljena stvarnost u kojoj živimo? Pitanja je mnogo, a o odgovorima možemo danima raspravljati. Ipak, u jednom ćemo se sigurno složiti, uticaj medija na ponašanje ljudi je značajan, mnogo značajan!

Jedno od istraživanja pokazalo je da prosječan školarac u Sjedinjenim državama pred televizijskim ekranima provede 1.023 časa godišnje, dok u školi u toku godine provede tek 900 časova. Takođe, istraživanja su pokazala da mališani, prije nego što krenu u obdanište, provedu čak 4.000 časova ispred televizijskih ekrana. Dijete u SAD-u do svoje 12. godine na televiziji vidi više od 8.000 scena ubistava! Kad tome dodamo sate, dane, mjesece i godine koje današnja djeca u svom odrastanju provode pred monitorima, tabletima ili telefonima, igrajući video igrice koje obiluju nasilničkim sadržajima, nameće se pitanje, da li će ih išta u životu zanimati osim nasilja, ubistava, terorizma?

Odgovor pojedinaca do sada smo nebrojeno puta vidjeli. Načitali smo se tekstova i nagledali priloga o terorističkim djelima, do tada, mirnih i povučenih odlikaša koji su se jednog dana probudili, uzeli pušku ili bombu i, simulirajući junake video igrica, serija, crtanih ili igranih filmova, brutalno pobili školske drugare... a tek onaj Norvežanin Brejvik? Ma, ko će ih sve popamtiti...

Vratimo se svom dvorištu! Osumnjičeni za ubistvo gore pomenutog biznismena ima 35 godina. U vrijeme njegovog odrastanja nije bilo toliko nasilja u medijima, djeca su gledala TV samo u 19h kada je emitovan crtani film pred Dnevnik (čitaj spavanje), sa nestrpljenjem čekala Branka Kockicu i Muzički tobogan, a pojam za video igre bio je kultni Commodore 64.

Dakle, mediji nisu negativno uticali na njegovo odrastanje, ali jesu kada je već odrastao. Prije svega, Hollywood! Traženje pobjednika u „igri života i smrti“ i predstavljanje pravila po kojima se „igre igraju“, najlakšiji je način da se svjetskoj publici skupo proda proizvod napravljen sa minimalnim troškovima.

A koga je, pored tolikog profita, uopšte briga za produkt takvih sadržaja?

Dok se ne pojavi neki novi Dexter, Freddy Krueger, Hannibal Lecter ili Taško Načić u ulozi davitelja, odoh gledati latinoameričke, turske i indijske serije i čekati da tamo neka utvrdi da je sama sebi baba! Manje je opasno, a teže ostvarivo.

Portalska kretenizacija nacije

Naslovi, odnosno tekstovi o izvjesnoj Ana Mariji i još izvjesnijem Vladi, njihovoj ljubavnoj romansi, tuči, svađama i mirenjima, kao onomad o ljubavnim jadima mlade Nataše Bekvalac i srpskog delfina Danila Ikodinovića, danas su preplavili portale... I ne samo o njima, ima tu još mnogo moderne elite koja ništa ne radi i nema šta da ponudi, osim gledanja, a za odabrane i pipanja, skupo plaćenih intervencija na njihovoj spoljašnjosti. Da, to su one što ih zovu starlete. Priznaćete, termin „starleta“ mnogo ljepše zvuči od tradicionalnijih naziva za osobe niskog morala koje su se posvetile očuvanju svjetske tradicije baveći se onim starim zanatom!

Davanje publiciteta sada već kultnim estradnim divama Soraji i Staniji ili još kultnijim Mimi Oro i onoj silikonskoj Tijani, koji god nadimak imala i kako god se prezivala, jer kome je to pored silikonima zaobljene spoljašnjosti uopšte bitno, govori o čemernim interesima naše Internet javnosti.

E sad, ko je kriv za to što je domaćoj virtuelnoj zajednici u sferi interesovanja šljam, kič i šund? Mediji, ko bi drugi?! 

Sredstva javnog informisanja ne utiču na to šta ćemo misliti, već o čemu ćemo misliti – piše u knjigama! Dugogodišnja kretenizacija publike plasiranjem nikom bitnih informacija, iskrivljenih sistema vrijednosti i nakaradnih pravila ponašanja, doživljava svoj vrhunac kojem se ne nazire kraj. A rezultat? Rezultat otkrijte sami! Ostavite svoje moderne tehnologije u koje upravo gledate, izađite iz toplih domova, pogledajte oko sebe! Šta vidite? (Pre)mlade djevojke koje jedna drugoj liče kao jaje jajetu, u štiklama čija je visina proporcionalna dužini suknjice koju nose. Tema razgovora? Estrada, skandali, sex, prevara, ljubavni trougao, četvorougao, petougao, i da ne idem dalje...

A mi, koji sebe ne smatramo žrtvama kretenizacije, mislimo da smo bolji? Mislite da se možete odbraniti od medijske navale šljama, kiča i šunda? Jok!

Ne vjerujete? Stisnite petlju i sami sebi priznajte koliko ste tekstova o gore navedenim osobama pročitali u posljednje vrijeme? Uostalom, kako znate ko su i o kome vam pišem, ako nikada niste „kliknuli“? A tek koliko puta ste zagrizli mamac i „otvorili“ naslov koji počinje sa: „Nećete verovati šta se dogodilo sa...“ ili „Iznenadićete se kada vidite kako je...“, a tek „Ovo je prava istina o...“ i „Nikada nećete pogoditi ko je na ovoj slici“?!

Cenzura je ozloglašen pojam. Ali, ako je u borbi protiv ove Internet nemani pokušate uvesti sami sebi, može biti i plemenita! Razmislite, vrijedi probati...

Sport u raljama izgradnje dobrog imidža

Francuska je novi šampion svijeta u rukometu! Međutim, to i nije neka vijest. Vijest je da je Katar drugi na planeti! Drugi!?

Prebogati katarski šeici uložili su ogromnih 200 miliona evra u organizaciju SP-a. I isplatilo im se. Sportski zadatak je više nego ispunjen! Stvorena je druga najbolja reprezentacija svijeta, koju predvode debelo nagrađeni Balkanci, a za koju navijaju plaćenici. Rukometni „Manchester city“!

Nakon ovog mundijala, Katar će u narednih godinu dana biti domaćin čak 40 velikih sportskih takmičenja. Vrhunac se očekuje 2022. godine, kada budu organizovali Svjetsko prvenstvo u fudbalu. O iznosu novca za organizaciju svega toga bolje je i ne misliti.

Pravo pitanje je, zašto šeici, uopšte, troše toliki novac na sport?

Odgovor je jednostavan, sportska diplomatija!

Da Novak Đoković nije ono što jeste, većina ljudi kod nas vjerovatno nikada i ne bi čula za ovaj instrument popravljanja imidža države u svijetu. To što ne znamo kako da iskoristimo vrhunske rezultate domaćih sportista i sistemski promijenimo negativnu percepciju o nama na globalnom nivou, ne znači da i drugi ne znaju.

Ova zemlja Bliskog istoka je pravi primjer! Cilj je, prvenstveno, promocija i popravljanje imidža u državama sa kojima ima razvijene trgovinske i vojne odnose, ali i na globalnom nivou. Kao središte najvažnijih sportskih događaja, organizovanih po najvišim standardima, Katar će u značajnoj mjeri neutralisati loše stavove koje stanovnici većeg dijela zapadne civilizacije imaju o njima, ali i o ostalim zemljama arabijskog poluostrva.

Arapi pokazuju kako se to radi. A mi? Mi ćemo i dalje, omalovažavajući svoje, gledati kako moderne zemlje mijenjaju svoju geostratešku poziciju koristeći sredstva suptilne komunikacije. Pojmovi poput sportske, kulturne ili ekonomske diplomatije su nam bili i ostaće „špansko selo“. I sve dok je tako, u svijetu će nas i dalje prepoznavati po ratnim sukobima i haškom tribunalu!   

Šeici se igraju skupim igračkama. Ali, ako ovaj cilj opravdava uložena sredstva, onda i nije problem što mu cijena ima toliko nula!