Kad već svi kritikuju
dugonajavljivanu ekranizaciju „50 nijansi – siva ili sive“, kako god, da se pridružim
i ja. Po staroj narodnoj: „Kud svi, tu i mali Mujo“.
I tako, djevojka
malog Muje dobila karte, pa povela svoju goru, ružniju, nezgodniju i deblju
polovinu u bioskop. Kad tamo, film još ni počeo nije, a, priznajem, ima se šta
i vidjeti. Žena i to mladih, k’o u priči! Pomislih, Bog te tvoj, da nisu neke
demonstracije za prava ženske populacije? Ili, ne daj Bože, da ne dijele kakve
sado-mazo rekvizite, pa kad me sad dokače bičem...? Ali, bato moj, Banja Luka
je to! Omjer, legenda kaže, 7:1! Tu noć, 50:1! Nervozno gledam oko sebe, okrećem
se, obrćem, dižem na prste... Uh, dobro je! Ima još muškića. Različitih
uzrasta, ali samo neka su tu. Kad ginemo, da ginemo zajedno!
Napuni se sala, ugasiše
se svjetla, kreću reklame... po starom bioskopskom običaju, prvi minuti rezervisani
su za šuškanje ambalaže grickalica i šum gaziranih sokova. Istini za volju, u
vazduhu se, osim silnih ženskih parfema i mirisa smokija, kikirikija i čipsa,
osjeća euforija, jer će na ogromnom platnu uskoro vidjeti sve ono o čemu su
čitale.
Počinje film. Pojavljuje
se smotana, naivna i neupućena Dakota Johnson, na žalost rijetke muške publike,
vrlo prosječnog izgleda, i Jamie Dornan na čije pojavljivanje su sve žene, i
oni koji se tako osjećaju, uzdahnule. Iako film, kako kažu stručniji od mene,
više liči na sado-mazo melodramu, na početku provejavaju neke loše šale koje su
pojedinim, iz samo njima znanih razloga, smiješne. Osim dosadnog dijaloga i ne
Bog zna kakve glumačke vještine, gledaoci su ostali uskraćeni za najbitniju
stvar zbog koje su, uostalom, i došli – nema posebno ekspilicitnih sadržaja! U ukupno
15-ak minuta „vrućih“ scena Dakota dominira svojim nagim tijelom, dok je ženska
populacija ostala samo na uzdahu zbog, do pasa golog, Dornana.
Najzad, poslije
preduga dva sata, upališe se svjetla. Euforije više nema, ali razočarenja
gledateljki ima...
Sve u svemu, bez veze!
Da ne budem samo „hejter“,
u filmu ima i nešto dobro. Vratio je nadu skromnim djevojkama prosječnog
izgleda da mogu zavesti bogatog i poželjnog muškarca. Osim toga, možda se
pozitivno odrazi i na današnju mladež, pa nam ne bude šok kada čujemo da su
djevojke, čekajući onog pravog, nevine i u 21. godini života.
Ruku na srce,
veće su šanse da film shvate drugačije i već sutra, u potrazi za novim
sadržajima, stanu u kolonu ispred sex shopa.
Znam da
moralisanje nije popularno, ali ne mogu se oteti utisku da su četiri
konvertibilne marke, koliko košta ulaznica, uzaludno bačene! Da ne pominjem
novac potrošen za kupovinu knjiga iz ove trilogije i vrijeme potrošeno za njeno
čitanje...
Svjesno ili ne, postali
smo žrtve zapadnjačkog potrošačkog društva u kojem se vrednuje sve ono što je
za nas, do prije nekoliko godina, bilo nedopustivo. Juče je bilo Valentinovo,
znate o čemu pričam.
Unutrašnju borbu između individualnosti i pripadanja grupi
rješavamo skoro uvijek u korist grupe. Jer, lakše je povinovati se opštim
trendovima i biti konformista, nego suprotstaviti se okolini. Lakše je, a da li
je korisnije?
Нема коментара:
Постави коментар