Loša vijest je dobra vijest

Još jedan vikend lagano izmiče. Nedjelja veče, idealno vrijeme za kućnu idilu i ritualno porodično gledanje dnevnika.

Iako kazaljka na satu još nije otkucala 19.30, svi se već pitamo ko je ovaj vikend nastradao, ko se s kim sudario, ko je od čijeg metka ili noža preminuo... 

Na sve su nas to mediji već odavno navikli. Trend novinarstva su senzacionalizam i crna hronika! Opšta trka u objavljivanju što „crnje“ vijesti pretvorila se u maraton, sa bezbroj učesnika i na bezbroj kilometara.

Sada je tako, ali...

S obzirom da smo jahorinski Vučko i ja generacija, prepričaću ono čemu, dakle, nisam svjedočio, ali sam čuo od ljudi koji su u deceniji prije mog rođenja učestvovali u uređivanju medija. Naime, u 70-im godinama 20. vijeka, kada je bivša država bilježila veliki privredni i ekonomski rast, uz visok nivo životnog standarda i političke stabilnosti, objava „crnjaka“ čekala je odobrenje vladajuće partije. Tek nakon detaljne analize eventualnih negativnih posljedica na društvo, vijesti o ubistvu ili samoubistvu, klanju ili zlostavljanju, mogle su se naći u dnu stranice ili u stupcu.  Na taj način, vlast je stvarala „izluziju“ savršenog života u državi blagostanja. Da li je zaista bila iluzija ili ne, neka cijene oni koji su tada i živjeli.

Vratimo se mi surovoj realnosti u kojoj cenzure takvog tipa više nema.

Od ratnih sukoba 90-ih godina prošlog vijeka naviknuti smo na crne teme. I ne samo da smo naviknuti, već ih tražimo još i još, što više i što gnusnije! U današnjim vijestima crne hronike do detalja su opisane scene užasnog stradanja, monstruoznosti i morbidnosti počinioca zločina, ali i patnje žrtve. Ne vodi se briga ni o nastradalim, ni o ožalošćenim, ali ni o konzumentima vijesti. U takvoj konstalaciji, konzumenti zadovoljno trljaju ruke veseleći se tuđoj nesreći koja ih je zaobišla, imajući u vidu da su svi njihovi problemi, ustvari, mali poredeći ih sa tuđim.

I dok se mi gubimo u izobilju crnjaka, zagovornici globalnog trenda potrošačkog društva slave uspjeh. Jer, gledajući, slušajući ili čitajući o svim tim stradanjima nedužnih ljudi, ne ostaje nam ništa drugo nego da zadnji dinar, marku ili evro potrošimo na ono što nam ne treba. Jednom se živi, a ne znamo do kada, pa uživajmo u trenutku!

Dakle, Ti, dragi čitaoče, možeš biti srećan ako si gledao dnevnik, pročitao novine, pregledao portale, a nisi naišao na svoju sliku ili ime i nisi žrtva zlostavljanja, maltretiranja, klanja ili silovanja... Možeš mirno spavati, jer si se i večeras uvjerio da je tvoja muka manja od tuđe, da i od goreg ima gore!