Odgledaš seriju, pa zakolješ komšiju!

Brutalno ubistvo biznismena u Beogradu koje je zadnjih dana potreslo Srbiju, ali ne i samo Srbiju, ima, kako pišu mediji, zapanjujuću sličnost sa „ručnim radom“ izmišljenog američkog forenzičara Dextera Morgana iz popularne serije „Dexter“.

Svirepo smrskana lobanja, pa električnom brusilicom, hirurški precizno, odsječeni ekstremiteti, ukazuju na to da je osumnjičeni za ubistvo, pod uticajem medija, prešao iz sfere „izmišljenog“ u sferu „zbilje“.

I ništa to nama ne bi bilo toliko interesantno da se sve to dešava u tamo nekim Amerikama, ali mečka je zaigrala i pred našim vratima... tu, u komšiluku.

Da li su samo mediji krivci? Ako jesu, u kojoj mjeri su krivi oni, a u kojoj iskrivljena stvarnost u kojoj živimo? Pitanja je mnogo, a o odgovorima možemo danima raspravljati. Ipak, u jednom ćemo se sigurno složiti, uticaj medija na ponašanje ljudi je značajan, mnogo značajan!

Jedno od istraživanja pokazalo je da prosječan školarac u Sjedinjenim državama pred televizijskim ekranima provede 1.023 časa godišnje, dok u školi u toku godine provede tek 900 časova. Takođe, istraživanja su pokazala da mališani, prije nego što krenu u obdanište, provedu čak 4.000 časova ispred televizijskih ekrana. Dijete u SAD-u do svoje 12. godine na televiziji vidi više od 8.000 scena ubistava! Kad tome dodamo sate, dane, mjesece i godine koje današnja djeca u svom odrastanju provode pred monitorima, tabletima ili telefonima, igrajući video igrice koje obiluju nasilničkim sadržajima, nameće se pitanje, da li će ih išta u životu zanimati osim nasilja, ubistava, terorizma?

Odgovor pojedinaca do sada smo nebrojeno puta vidjeli. Načitali smo se tekstova i nagledali priloga o terorističkim djelima, do tada, mirnih i povučenih odlikaša koji su se jednog dana probudili, uzeli pušku ili bombu i, simulirajući junake video igrica, serija, crtanih ili igranih filmova, brutalno pobili školske drugare... a tek onaj Norvežanin Brejvik? Ma, ko će ih sve popamtiti...

Vratimo se svom dvorištu! Osumnjičeni za ubistvo gore pomenutog biznismena ima 35 godina. U vrijeme njegovog odrastanja nije bilo toliko nasilja u medijima, djeca su gledala TV samo u 19h kada je emitovan crtani film pred Dnevnik (čitaj spavanje), sa nestrpljenjem čekala Branka Kockicu i Muzički tobogan, a pojam za video igre bio je kultni Commodore 64.

Dakle, mediji nisu negativno uticali na njegovo odrastanje, ali jesu kada je već odrastao. Prije svega, Hollywood! Traženje pobjednika u „igri života i smrti“ i predstavljanje pravila po kojima se „igre igraju“, najlakšiji je način da se svjetskoj publici skupo proda proizvod napravljen sa minimalnim troškovima.

A koga je, pored tolikog profita, uopšte briga za produkt takvih sadržaja?

Dok se ne pojavi neki novi Dexter, Freddy Krueger, Hannibal Lecter ili Taško Načić u ulozi davitelja, odoh gledati latinoameričke, turske i indijske serije i čekati da tamo neka utvrdi da je sama sebi baba! Manje je opasno, a teže ostvarivo.