Duhovne stranputice salonskih Srba

Vrijeme je vaskršnjih praznika. I, umjesto standardnog posta, objavljujem tekst koji smo kolega Bojan Rečević i ja napisali prije sedam godina, a koji je 2008. godine objavljen na naslovnoj strani vaskršnjeg dvobroja banjalučkog nedjeljnika „Novi Reporter“. Iako je istraživanje realizovano prije toliko godina, nažalost, tekst je i danas aktuelan, a, po svemu sudeći, biće aktuelan i za najmanje sedam godina...

Od deset stanovnika Banjolučke eparhije, njih devet, prema našem istraživanju, vjeruje u Boga.
Ali... Više od polovine ispitanih nema povjerenje u Srpsku pravoslavnu crkvu i druge institucije društva. Skoro identičan broj anketiranih ocjenjuje da Crkva ne služi Bogu i svom narodu. Više od dvije trećine svetosavske djece Hristovu kuću posjećuje samo uoči većih pravoslavnih praznika, a svaki četvrti pravoslavac toleriše pripadnika druge vjere...

- Podatak da 52,2 odsto ispitanika smatraju da Crkva služi sebi i svojim interesima, političkoj opciji ili ničemu od navedenog, zaista, zabrinjavajući i kompromitujući za Srpsku pravoslavnu crkvu. To potvrđuje i dvije trećine vjernika, koji svakodnevno ili više puta nedjeljno posjećuju crkvu, a u nju nemaju povjerenja. To može da znači da su ljudi religiozniji nego što su svjesni, ili da nisu uopšte religiozni, već to prividno manifestuju da ne bi ’štrčali’’ i bili doživljavani kao ’izdajnici’’ ili slabe patriote. Ovo, takođe, može da znači da su anketirani privrženi hrišćanstvu kao vjeri, ali nemaju dovoljno povjerenja u SPC. I, možda i najbliže shvaćeno, to može da znači da ispitanici vjeruju Crkvi, ali nemaju povjerenja u crkvene službenike, zastupnike i velikodostojnike – tvrdi sociolog Ivan Šijaković.

Slabu vjersku svijest ispitanika, Šijaković potkrepljuje brojkom iz našeg istraživanja od 67, 4 odsto ispitanika, koji u Crkvu odlaze samo u vrijeme većih pravoslavnih praznika.

- Oni, izgleda, u crkvu idu samo da se ’pokažu’, da budu ’viđeni’, da vide druge - primjećuje Ivan Šijaković i naglašava:

„Ako 94,3 odsto anketiranih odlazi u crkvu, a samo 26,4 odsto njih u cjelosti razumije poruku liturgije, onda ostali tamo idu više zbog ’mode’ nego religijske svijesti i istinske potrebe.“

BOG I NAROD

Ovakve teze brani i psiholog Srđan Puhalo. On kaže da SPC ima veliki problem, ako manje od polovine građana smatra da ona služi Bogu i svom narodu.

- Oni, svakako, mogu bolje i objektivnije da procijene aktivnosti Crkve. U tom smislu, njeno djelovanje mnogo više kritikuju ispitanici sa višim stepenom obrazovanja, dok oni sa nižim primanjima imaju bolju sliku o SPC – ukazuje Puhalo.

Danas je teško naći osobu, koja bi javno, i slobodno, progovorila o svom nevjerovanju u Boga. Puhalo ističe da je, zbog društvenog konteksta i poželjnosti religije, teško razlučiti šta je istinska religioznost, a šta „poziranje“.

- Ni sam akt krštenja ne mora da znači istinsku vjeru, jer je to, opet, poželjno društveno ponašanje. Prema podacima istraživanja, dvije trećine ispitanika je kršteno voljom roditelja (kao beba ili malo dijete), dok je 14,4 odsto ovu svetu tajnu primilo svojevoljno. Upravo među njima treba tražiti istinske vjernike, mada ni tu nismo potpuno sigurni da nije bilo pomodarstva – objašnjava Puhalo, uz napomenu da ne poznaje dovoljno stav SPC o procjenama religioznosti i odlascima u crkvu, dodaje: „Ako procenat samovoljno krštenih vjernika uporedimo sa 5,1 odsto onih koji u crkvu idu više puta nedeljno, broj istinskih vjernika se još više smanjuje.“

Jerej Dragan Grujić nije saglasan s komentarima ovih teoretičara, ali ni našim anketnim pitanjem: „Kome, prema Vašem mišljenju, danas služi SPC?“.

- Ukratko, to je nepoznavanje onog o čemu se želi govoriti. Iz toga se može zaključiti da Crkvu sačinjavaju sveštenici i crkvena jerarhija, koja može, ili ne mora, biti omiljena kod vjernika, može služiti sebi i svojim interesima ili političkoj opciji. Ovakvo mišljenje je kovanica minulih ideologija, koje su se zdušno trudile da odvoje narod od Crkve i hrišćanstva, i između njih stave neprobojne barijere. Crkva, dakako, nije jerarhija sa grupom ’profesionalaca’ na čelu, već svi mi, hrišćani, koji smo kroz svetu Tajnu krštenja ušli u okrilje Crkve i u njoj dobili svoje mjesto i ulogu. U tom smislu, Vaše anketno pitanje bi trebalo da glasi: „Kome svi mi, kršteni, koji smo Crkva, služimo (?) – Bogu i svom narodu, sebi i svom interesu ili određenoj političkoj ideji“. Apsurd je da kršten čovjek nema povjerenja u SPC. To bi značilo da on ne vjeruje u samog sebe - tvrdi Grujić i pita: „Kome Vi, ako ste kršteni, služite(?)“.

NEZNANJE

Hadži-Nikoli Borkoviću (24), studentu istorije Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, domaćinu Svetosavskog kulturnog centra i osvjedočenom jerusalimskom hodočasniku, nije teško da odgovori na ovakva pitanja – on bezrezervno vjeruje u Gospoda i Srpsku pravoslavnu crkvu.

Prva saznanja o pravoslavlju Nikola je dobio u porodici. Poslije je to bila pravoslavna vjeronauka, a dosta je, kaže, naučio i od brata, teologa.

- U pravoslavnu crkvu, u kojoj sam kršten, sa zadovoljstvom idem barem jednom nedjeljno – ističe Nikola Borković.
Molitva je za njega najkraće rastojanje do Boga i zato se moli svakodnevno, napominjući da o Tvorcu i religiji najčešće razgovara sa prijateljima, a kad mu nešto nije jasno pita sveštenike. Upravo oni su mu približili poruku i smisao pravoslavne liturgije.

- Okolina na moje vjerovanje uglavnom gleda pozitivno. Ima sporadičnih provokacija, ali to me – svjedoči Borković - ne sprečava da, praktikujući hrišćanske vrline, budem bolji čovjek i Pravoslavac.

Dugo mu je, kaže, trebalo da porodicu ubijedi u ispravan način slavljenja krsne slave.

- Sve ostalo bilo bi vrijeđanje Sveca kojeg slavimo - naglašava domaćin SKC i, uz konstataciju da Boga ne bi trebalo nikome nametati, zaključuje da je gorući problem neznanje ljudi o religiji, kao i malo istinskih vjernika.

Nasuprot Borkoviću, N.G. (31), koja je zbog eventualnih „prozivki“ željela da ostane anonimna, niti posti nit’ se Bogu moli. U pravoslavnoj crkvi bila je samo jednom, i to kad joj se udavala radna koleginica. Krsne slave su za nju parade pijanstva, ’obžderavanja’ i postratnog kiča. Za svako učinjeno zlo N. G. vraća dvostruko, nema ništa protiv vjerskih sekti i smatra da bi naš narod, umjesto crkava, trebalo da gradi škole.

- Iako sam Srpkinja, ne vjerujem u Boga i ne idem u crkvu. Zašto da tamo, na primjer, jedem iz zajedničke kašike. Pročitala sam nekoliko pravoslavnih knjiga. Temelj ove religije je, valjda, vaskrsenje Isusa Hrista. Ja mislim da to ne postoji i uvjerena sam da svi imamo samo jedan život, koji bismo trebali proživjeti najbolje što možemo. Poslije toga – tvrdi N. G. - nastaje tama i nema nas više.

Put do izrastanja u pravog hrišćanina često je dug, krivudav i posut trnjem. Crkveni oci upozoravali su da niko ne može okrenuti lice Bogu, dok prvo ne okrene leđa grijehu.

VJERA I NACIJA

Sveštenik Dragan Grujić kaže da se vjernik postaje samo u Crkvi i odlaskom u Crkvu. Prema njegovim tvrdnjama, broj ljudi u crkvama je, s obzirom na broj stanovnika jednom riječju -skroman. U tom pravcu, on ističe da se SPC suočava s problemom „nominalnih“ vjernika, koji ne žive istinskim hrišćanskim životom i nemaju ispravan pristup hrišćanskom moralu.

- Taj problem nastao je zbog poistovjećivanja vjere i nacije, jer, na primjer, nisi mogao biti Srbin ako nisi kršten. Svi Srbi se izjašnjavaju kao pravoslavci, ali među njima je veliki broj ’nominalnih’ vjernika. Najveći  zadatak Crkve je da od njih napravi istinske vjernike i tako izgradi Živu crkvu. Zato ih ne smijemo odbaciti, već preobraziti. Nije dobro ako oni krsnu slavu shvataju kao svakodnevni ručak. Takođe, nije dobro da slave slavu mrsno, a da ne znaju kad je post, niti da krštenje ostane samo na tom svečanom činu. Jeste, radi se o omalovažavanju Svetitelja i izbjegavanju pravila vjere, ali tim ljudima treba prići mirno, da se to popravi. Opet, ne možemo svu našu vjeru svesti na slavu i slično, a da nikada ne idemo u crkvu, da se ne molimo Bogu, ispovijedamo i pričešćujemo... Da ne širimo riječ Hristovu. Sveštenstvo Eparhije banjolučke na to stalno upozorava, međutim – pojašnjava Grujić – godine koje su pred nama trebaju biti uložene u rad da vjernicima i težnji da se naš narod što više duhovno i vjerski obrazuje.Dok Crkva još vida rane prouzrokovane pedesetogodišnjom vlašću komunista, ali i posljednjim ratovima, pravoslavni vjernici plaćaju ceh vjerskoj neobavještenosti. A, pored toga, imaju i „tanke“ živce. O tome svjedoči više od 70 odsto pravoslavaca iz svih 14 opština Eparhije banjolučke, koji ne tolerišu pripadnike drugih religija, a pogotovo vjerske sekte (43,2 odsto). Uz to, istraživanje je pokazalo da tek svaki četvrti ispitanik u cjelosti oprašta naneseno zlo.

- Hrišćanstvo je, valjda, praštanje, a na to je spremno samo 28,1 odsto ispitanika. Među njima treba tražiti prave vjernike – kaže psiholog Srđan Puhalo.

Prema tvrdnjama oca Dragana Grujića, dužnost pravoslavnog hrišćanina je da živi sa svima i da, kroz ljubav, pristup i dobro djelo, promijeni nekoga nabolje.

- Naše je da volimo, praštamo i razgovaramo sa svima i na svakom mjestu. Tako ćemo najbolje predstaviti sebe, svoju vjeru i narod, bilo pred muslimanima, bilo pred rimokatolicima... A pogotovo pred pripadnicima vjerskih sekti, kojima je pomoć najpotrebnija. To su hrišćanski ideali, a hrišćanin je čovjek koji vjeru živi praktično, specifičnim načinom života, datim od Hrista. Sa druge strane, ako nekoga ne volimo, odričemo se ličnosti koju je Bog stvorio, a to je nedopustivo i nije u našoj vlasti. Kada čovjek od krvi i mesa to shvati i prevaziđe, postaće hrišćanin – smatra Grujić.

(NE)POSVEĆENOST BOGU

Osnovne hrišćanske vrline su ljubav, vjera i nada.

Sve one koji od vjere i pravoslavne vjeronauke očekuju da značajno humanizuje društvo i najbližu čovjekovu zajednicu, međutim, trebalo bi da zabrine podatak da tek nešto više od 40 odsto ispitanika smatra da ih praktikovanje ovih vrlina potpuno čini plemenitijim i humanijim članovima društva.

 - Ovim odgovorom ispitanici daju finu sliku o sebi. Time se veliča i hrišćanstvo, međutim, pitanje je koliko to sami praktikuju – kaže psiholog Srđan Puhalo.

Jerej Dragan Grujić zadovoljan je ovim rezultatom.

- I to je dobro. A još kad bismo svi bili iskreni hrišćani, umnožili vrlinu i išli Isusovim putem, riješili bismo – naglašava Grujić - sve probleme svijeta, mržnju, zlo, rat, zločine, kriminal...

Za takve, lične i kolektivne, ideale, Bogu se svakodnevno moli tek svaki peti ispitanik sa područja Eparhije banjolučke.

Rezultat istraživanja da je za izgovaranje Očenaša potrebno 13 sekundi, ukazuje na neodgovoran pristup vjeri 92,5 odsto ispitanika, koji su u anketi naveli da vjeruju u Boga.

Profesor Ivan Šijaković ističe da da niko i ništa ne sprečava čovjeka da se svakodnevno moli Bogu.

- To je pokazatelj religioznosti čovjeka i njegove posvećenosti Bogu. Molitva je znak da mu je vjera istinska sloboda, snaga i podrška. On to da može čini svaki dan pred spavanje, poslije ustajanja ili poslije ručka – kaže Šijaković i naglašava:
„Ako 10,9 odsto ispitanika nikako ne upražnjava molitvu, a 5,7 odsto njih ne ide u Crkvu, možemo zaključiti da se ostatak od 5,2 odsto ne moli Bogu, već u crkvu ide samo kada prisustvuje vjenčanju“!

Po lični primjer čovjeka, vjernika i duhovnog oca nije potrebno ići u prošlost. Ovaj krotki starac bolničku sobu beogradske VMA, gdje se oporavlja od bolesti, odavno je pretvorio u oltar. Tamo se svakodnevno moli Gospodu za vascijelu svetosavsku djecu, i redovno pričešćuje.

BUDIMO LJUDI

Patrijarh srpski, gospodin Pavle uputio je svom narodu, sveštenstvu i pastvi bezbroj pouka i vapijućih apela.

Sveštenstvu: „Zar pasivnim, čak i poslovnim odnosom prema pastvi, ne odbijamo od sebe narod koji sve vidi, umjesto da ga okupljamo.“

Vjernicima: „Da mogu stići, vaskrsli Bog mi je svjedok, pred crkvama, bolnicama, pa i pred luksuznim dvoranama za bankete i modne raskoši, stajao bih i lično prosio za svu stradalnu našu braću, sestre i djecu. Svako od nas bi, na jedan aktivan način, trebalo da posrami sve one bahate lakomosti koje žive na tolikim javnim mjestima, a ne da se samo zgražavamo i očajavamo što je mračna, opaka bestidnost zavladala svuda oko nas.“

I narodu: „Mi ne možemo birati, na primjer, pored koga ćemo sjediti u tramvaju, trolejbusu ili avionu. Ali da li ćemo biti ljudi ili neljudi, zavisi od nas pojedinačno“.

Njegova svetost, Patrijarh Pavle neumorno je ponavljao da se ne sjećamo Vaskrsa samo od praznika do praznika, a ponajviše - da budemo ljudi.

Svi (ljudi) su čuli, a mnogi nisu htjeli da čuju...

         
Salonski Srbi, bivši komunisti iz prvih ešalona i najgrlatiji kritičari Crkve, kameleoni, pozeri i ateisti pravoslavne vjere, neokajanih grijehova, preko noći, postali su Pravoslavci.

Ne priznaju Boga. Ne poštuju sveštenika. Ništa ne može nadglasati njihov duhovni vapaj.