Još jedan vikend
lagano izmiče. Nedjelja veče, idealno vrijeme za kućnu idilu i ritualno
porodično gledanje dnevnika.
Iako kazaljka na
satu još nije otkucala 19.30, svi se već pitamo ko je ovaj vikend nastradao, ko
se s kim sudario, ko je od čijeg metka ili noža preminuo...
Na sve su nas to mediji
već odavno navikli. Trend novinarstva su senzacionalizam i crna hronika! Opšta
trka u objavljivanju što „crnje“ vijesti pretvorila se u maraton, sa bezbroj
učesnika i na bezbroj kilometara.
Sada je tako,
ali...
S obzirom da smo jahorinski
Vučko i ja generacija, prepričaću ono čemu, dakle, nisam svjedočio, ali sam čuo
od ljudi koji su u deceniji prije mog rođenja učestvovali u uređivanju medija.
Naime, u 70-im godinama 20. vijeka, kada je bivša država bilježila veliki
privredni i ekonomski rast, uz visok nivo životnog standarda i političke
stabilnosti, objava „crnjaka“ čekala je odobrenje vladajuće partije. Tek nakon
detaljne analize eventualnih negativnih posljedica na društvo, vijesti o
ubistvu ili samoubistvu, klanju ili zlostavljanju, mogle su se naći u dnu
stranice ili u stupcu. Na taj način,
vlast je stvarala „izluziju“ savršenog života u državi blagostanja. Da li je zaista
bila iluzija ili ne, neka cijene oni koji su tada i živjeli.
Vratimo se mi surovoj
realnosti u kojoj cenzure takvog tipa više nema.
Od ratnih sukoba
90-ih godina prošlog vijeka naviknuti smo na crne teme. I ne samo da smo
naviknuti, već ih tražimo još i još, što više i što gnusnije! U današnjim vijestima
crne hronike do detalja su opisane scene užasnog stradanja, monstruoznosti i
morbidnosti počinioca zločina, ali i patnje žrtve. Ne vodi se briga ni o
nastradalim, ni o ožalošćenim, ali ni o konzumentima vijesti. U takvoj
konstalaciji, konzumenti zadovoljno trljaju ruke veseleći se tuđoj nesreći koja
ih je zaobišla, imajući u vidu da su svi njihovi problemi, ustvari, mali
poredeći ih sa tuđim.
I dok se mi
gubimo u izobilju crnjaka, zagovornici globalnog trenda potrošačkog društva slave
uspjeh. Jer, gledajući, slušajući ili čitajući o svim tim stradanjima nedužnih
ljudi, ne ostaje nam ništa drugo nego da zadnji dinar, marku ili evro potrošimo
na ono što nam ne treba. Jednom se živi, a ne znamo do kada, pa uživajmo u
trenutku!
Dakle, Ti, dragi
čitaoče, možeš biti srećan ako si gledao dnevnik, pročitao novine, pregledao
portale, a nisi naišao na svoju sliku ili ime i nisi žrtva zlostavljanja,
maltretiranja, klanja ili silovanja... Možeš mirno spavati, jer si se i večeras
uvjerio da je tvoja muka manja od tuđe, da i od goreg ima gore!
Нема коментара:
Постави коментар