Zar da nam rajsferšlus bude grb?

Rajsferšlus! Ta teška njemačka riječ za izgovoriti bez prethodne vježbe, odomaćena u našem jeziku kao „rajfešlus“, Banjalučanima, kako stoje stvari, više neće označavati samo onaj patent kojim zakopčavaju odjeću i koji muškarcima, uz malo nepažnje, može doći glave.

Naime, ukoliko većina odbornika Skupštine Grada 26. marta digne ruku, ovaj patent gledaćemo na grbu Banja Luke, sa kojim bi trebalo da se identifikujemo!  

Trebalo bi, ali kako?

U objašnjenju idejnih tvoraca, heraldičara iz Srbije, ističe se da je osnovni crveni polukružni štit dat u boji koja simboliše banjalučku regiju. Nadalje, srebrni stub simboliše rijeku Vrbas. Dva zlatna nazubljena heraldička stuba, već pomenuti rajsferšlus, aludiraju na zidine koje predstavljaju personifikaciju stvaralaštva, sublimirajući u sebi cjelokupnu materijalnu i nematerijalnu baštinu grada. 

Štit je nadvišen zlatnom zidnom krunom ukrašenom dijademom (prema Milanu Vujakliji, Dijadema-plava ili bijela traka oko čela koju su, kao znak vladarskog dostojanstva, nosili persijski kraljevi i grčki carevi; kruna; ženski ukras za glavu; vladarsko dostojanstvo i vlast), koja, kako navode, aludira na počasti koje grad posjeduje (domen protokola i administracije). Čuvari štita su dva srebrna bika čija je upotreba utemeljena u narodnoj tradiciji i literarnom stvaralaštvu znamenitih ličnosti ovog kraja. Ovdje su tvorci, pretpostavljam, mislili na Kočićeve junake, Jablana i Rudonju. Blago nama!

Grana kestena u rodu ukazuje na kontinuitet uređenja gradskog ambijenta i predstavlja njegovo prirodno nasljeđe. A natpis na lenti “Slavna i sveta” odnosi se, tvrde, na rijeku Vrbas i preuzet je iz poznatih Dučićevih stihova.

E sad, krenimo redom. Ono što prvo upada u oči jeste Kastel koji, kao što napisah, više liči na rajsferšlus, ali ne bih više o njemu. Osim „patenta“, tu su i „srebrni“ Vrbas i Kočićevi bikovi.

Još, za svojih 30 godina, nisam čuo da neko Vrbas naziva srebrnim, ali jesam zelenim! Tu se krije problem!  Kad bi po sredini išao „zeleni stub“, to bi, vjerujem, povrijedilo nacionalne interese nas Srba, možda i Hrvata, pa bi se onda opet morali vratiti na početak. Ali, zaboravljamo da je ovdje riječ o simbolici, koja, očito, izostaje. Dakle, ako mene kao člana familije koja više od 100 godina živi u Banjoj Luci srebrni stub ne asocira na Vrbas, a vjerujem i sve vas koji ovo čitate, onda je neko debelo pogriješio!

A tek bikovi?!

Poštujem tradiciju i običaje, lik i djelo Petra Kočića, ali ovo je Banja Luka, a ne Manjača!

Istina je da dio ove planine pripada teritoriji Grada, ali Banja Luka je poznata po alejama, kestenu, lijepim ženama, sportu, dajaku, ćevapima... a ne po stočarstvu!

Kad već nemamo „banjalučke“ životinje, onda, ako neko baš mora da čuva štit, neka ga čuvaju statue sa Banskog dvora! Šta fali? Djeluju zaštitnički, a i bliže su nam od Jablana i Rudonje!

Da ne griješim dušu, istina je da u ponuđenom, izuzimajući navedeno, ima banjalučke simbolike. Ipak, cijeneći vaš trud i zalaganje, gospodo, zahvaljuhem se na ponudi! Ovaj lijepi crtež mi se ne sviđa i, ma koliko se trudio, od identifikacije nema ništa!

P.S. Ako kojim slučajem prijedlog ne bude usvojen kao grb Grada, predlažem da ga ustupite privrednom društvu Stočar a.d. Banja Luka. Jer, identifikacija je zagarantovana!

14 razloga zašto uložiti u RK Borac

Voli Banja Luka i fudbal i košarku, i vaterpolo i odbojku, voli i tenis i boks, ali, iznad svega, Banja Luka voli rukomet!

I to je tako... decenijama!

Banja Luka je grad sporta, grad mladih, grad lijepih žena... Nekada je bio i grad aleja, ali njih skoro da više i nema... Banja Luka je i administrativni, privredni, kulturni, univerzitetski i svaki drugi centar Republike Srpske, i sve to košta. Ali, najviše koštaju loši projekti. Jer, svaka marka uložena u nešto što ne daje ama baš nikakav rezultat je prevelika i preskupa, a toga je bar kod nas bilo... Svi mi koji ovdje živimo, svi to vidimo i svi to znamo. I ne samo mi, vide i znaju čak i oni koji ponekad navrate!

Lino Červar

A prije nekoliko dana u krajišku ljepoticu, sa svojom ekipom, navratio je i trener RK Metalurg iz Skoplja, osvajač olimpijskog i svjetskog zlata, Lino Červar. Navratio, izgubio utakmicu i poručio: „Uložite u RK Borac, a ne u nebitne projekte!“

Poručio i otišao! Otišao, a poruku ostavio! Poruku koja je još jednom podgrijala priče banjalučke rukometne čaršije o ignorisanju rukometa, ignorisanju Borca, ignorisanju istorije i tradicije, ignorisanju onoga što vrijedi!

Za sve one koji ne znaju ili ne žele da znaju ili su samo kratkog paćenja, dajem 14 odgovora na pitanje: Zašto ulagati u rukomet i u RK Borac?

• Zato što je Banja Luka grad rukometa!
• Zato što je RK Borac nekadašnji šampion Evrope i osvajač Kupa IHF!
• Zato što je RK Borac uradio ono što nikada niko u Banjoj Luci, osim Marijana Beneša, nije uradio i nikada neće uraditi!
• Zato što je RK Borac dao toliko zlatnih olimpijaca, osvajača najviših priznanja na svjetskim i evropskim prvenstvima!
• Zato što je RK Borac najtrofejniji sportski kolektiv u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini!
• Zato što je i danas rukomet prva asocijacija na Banja Luku!
• Zato što Banjalučani vole i razumiju rukomet!
• Zato što rukometaši iz Banja Luke pronose slavu grada, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine!
• Zato što i danas, za razliku od ostalih sportova, rukometaši iz Banja Luke igraju za najveće svjetske klubove!
• Zato što ni gradski stadion ne bi mogao primiti sve one koji su htjeli uživo gledati utakmice grupne faze juniorskog prvenstva svijeta u rukometu 2013. godine!
• Zato što je rukomet najbolji ambasador Banja Luke i Republike Srpske!
• Zato što rukomet uči mlade da budu bolji ljudi!
• Zato što se sa malo para prave veliki rezultati!
• Zato što tako malo fali da RK Borac opet bude onaj pravi!

I zato, prijatelji, ako nećete da poslušate banjalučku čaršiju, poslušajte bar ono što vam govori Lino Červar, uložite i podržite RK Borac, isplatiće se višestruko!

I ne zaboravite riječi Duška Trifunovića: „Nikom tako ne ide od ruke, da pronosi slavu Banja Luke, kao što je snagom razvigorca, svuda nosi omladina Borca!“ 

Zaslužuju li Srbi Novaka Đokovića?

Foto: 24sata.rs

Tog 1. marta 2015. godine još jednom je odata počast Nikoli Gardoviću, čije je ubistvo na ovaj dan 1992. godine nagovijestilo rat u BiH. Ponovo smo slušali o „spornom“ datumu Dana nezavisnosti BiH.

Tog 1. marta 2015. godine „Charlie hebdo“ još jednom je zaintrigirala svjetsku javnost karikaturom u Donjecku.

Tog 1. marta 2015. godine KK Crvena zvezda Telekom izgubila je od KK Partizan. Na utakmici je bio i Novak Đoković.

Tog 1. marta 2015. godine najbolji teniser planete došao je u Pionir da gleda veliki košarkaški derbi. Došao je da podrži klub za koji navija. Došao je da uživa u sportu, a dobio prozivke i uvrede, jer „ne plaća porez u Srbiji“?!

Tog 1. marta 2015. godine nekolicina Srba je još jednom pokazala primitivizam, nevaspitanje, bestidnost, moralnu ogoljenost, sramotu, zavist! Još jednom su pokazali da je USPJEH jedino što Srbin Srbinu nikada neće oprostiti!

Nezadovoljni sopstvenim životima, ljudi postaju ogorčeni. A slamku spasa kojom maskiraju svoj neuspjeh vide u urnisanju tuđih uspjeha.

Zašto? Zato što se ljudi stalno porede. Kada vide onog uspješnog, pogledaju sebe u ogledalo i vide koliko su iza ili ispod, koliko su nesposobniji. I tu proradi najpodliji oblik ljudske sujete. Kada već ne možemo da se poredimo sa Novakom, njegovom igrom, uspjehom i svime što je na sportskom planu ostvario, ajmo ga onda prozvati što ne plaća porez državi Srbiji, u kojoj niti zarađuje novac, niti u njoj živi.

Vjerovatno nijedna od onih „mudrih“ glava iz kojih je izlazilo ono sramno: „Plati porez, pi*ko ciganska“, nije se sjetila koliko nas je taj isti Novak Đoković zadužio, koliko nam je radosti donio, koliki je rodoljub, a tek koliki je humanitarac?! Koliki je čovjek i sportista?! Jok!

Odlika primitivnih i siromašnih društava je da se tuđi uspjeh ne posmatra kao zdrava konkurencija koja vas tjera naprijed, već suprotno. Znate onu priču o komšijinoj kravi...? E, tu je naša tragedija! Umjesto da kupimo kravu, da je hranimo i brinemo o njoj kako bi ona dostigla i prestigla komšijinu, mi krećemo u potragu za otrovom. Da što prije crkne komšijina, da se izjednačimo i zajedno nastavimo tavoriti u nesreći.

Ali,  tog 1. marta 2015. godine Novak Đoković još jednom je pokazao koliki je čovjek, ljudska gromada, Mont Everest!

Onako, šmekerski, kako i dolikuje onima koji su velikim radom, trudom, znojem i odricanjem, došli do vrha i to svjetskog, iskluirao je prozivke i maloumnicima „opalio šamarčinu“.

„Navijam za Zvezdu, ali nije da mrzim Partizan. Za Partizan navijam u svim osim kada igraju protiv Zvezde. Kad sam bio mlađi, igrao sam tenis za Partizan, tako da nemam problem“, rekao je Đoković.

Ne znam da li mi, Srbi, ovakvi kakvi smo, zaslužujemo Novaka Đokovića ovakvog kakav je? Ali znam da nam je potreban! Junak, heroj, šampion, pobjednik! Neko ko ličnim primjerom, bez ičije pomoći, dokazuje da se rad i trud isplati!

  

I zato, kapa dole, majstore!

A jedini koji treba da plate porez je ta šačica bezumnih navijača! I to, porez na glupost!

Loša vijest je dobra vijest

Još jedan vikend lagano izmiče. Nedjelja veče, idealno vrijeme za kućnu idilu i ritualno porodično gledanje dnevnika.

Iako kazaljka na satu još nije otkucala 19.30, svi se već pitamo ko je ovaj vikend nastradao, ko se s kim sudario, ko je od čijeg metka ili noža preminuo... 

Na sve su nas to mediji već odavno navikli. Trend novinarstva su senzacionalizam i crna hronika! Opšta trka u objavljivanju što „crnje“ vijesti pretvorila se u maraton, sa bezbroj učesnika i na bezbroj kilometara.

Sada je tako, ali...

S obzirom da smo jahorinski Vučko i ja generacija, prepričaću ono čemu, dakle, nisam svjedočio, ali sam čuo od ljudi koji su u deceniji prije mog rođenja učestvovali u uređivanju medija. Naime, u 70-im godinama 20. vijeka, kada je bivša država bilježila veliki privredni i ekonomski rast, uz visok nivo životnog standarda i političke stabilnosti, objava „crnjaka“ čekala je odobrenje vladajuće partije. Tek nakon detaljne analize eventualnih negativnih posljedica na društvo, vijesti o ubistvu ili samoubistvu, klanju ili zlostavljanju, mogle su se naći u dnu stranice ili u stupcu.  Na taj način, vlast je stvarala „izluziju“ savršenog života u državi blagostanja. Da li je zaista bila iluzija ili ne, neka cijene oni koji su tada i živjeli.

Vratimo se mi surovoj realnosti u kojoj cenzure takvog tipa više nema.

Od ratnih sukoba 90-ih godina prošlog vijeka naviknuti smo na crne teme. I ne samo da smo naviknuti, već ih tražimo još i još, što više i što gnusnije! U današnjim vijestima crne hronike do detalja su opisane scene užasnog stradanja, monstruoznosti i morbidnosti počinioca zločina, ali i patnje žrtve. Ne vodi se briga ni o nastradalim, ni o ožalošćenim, ali ni o konzumentima vijesti. U takvoj konstalaciji, konzumenti zadovoljno trljaju ruke veseleći se tuđoj nesreći koja ih je zaobišla, imajući u vidu da su svi njihovi problemi, ustvari, mali poredeći ih sa tuđim.

I dok se mi gubimo u izobilju crnjaka, zagovornici globalnog trenda potrošačkog društva slave uspjeh. Jer, gledajući, slušajući ili čitajući o svim tim stradanjima nedužnih ljudi, ne ostaje nam ništa drugo nego da zadnji dinar, marku ili evro potrošimo na ono što nam ne treba. Jednom se živi, a ne znamo do kada, pa uživajmo u trenutku!

Dakle, Ti, dragi čitaoče, možeš biti srećan ako si gledao dnevnik, pročitao novine, pregledao portale, a nisi naišao na svoju sliku ili ime i nisi žrtva zlostavljanja, maltretiranja, klanja ili silovanja... Možeš mirno spavati, jer si se i večeras uvjerio da je tvoja muka manja od tuđe, da i od goreg ima gore!