Zašto RK Borac mora postati državni projekat!?

U savremenim globalnim kretanjima i modernim načinima vođenja politike, zvanični nosioci vlasti sve više učestvuju u organizaciji različitih nepolitičkih događaja i aktivnosti kako bi što suptilnije plasirali tačno određene i unaprijed pripremljene informacije, određenu ideologiju, htijenja, sa ciljem ostvarivanja koristi.

Dakle, kao diplomatski instrument ostvarivanja interesa u regionalnim i međunarodnim okvirima sve više se koristi kultura, ekonomija, sport...

Spomenuh sport!? E, tu smo!

Zašto sport? Zato što promovisanje najviših vrijednosti društva, zdravog života i pozitivnih primjera, otvara mogućnost izgradnje i upravljanja mnogo pozitivnijim imidžem od onog kojeg danas imamo. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, u svijetu nas i dalje prepoznaju po ne tako davnim ratnim sukobima, optužbama i presudama za ratne zločine, neuređenom sistemu, mitu i korupciji... Ali, realno, nismo mi toliko crni kao što oni misle, a mi pričamo da jesmo. Uz sve to, imamo šta ponuditi.

Ruku na srce, fudbal, pa i košarka, preskupi su za nas. Oni jesu, ali rukomet nije! 
Za neuporedivo manje novca u Banjoj Luci, kao nekad, možemo ugostiti rukometnu elite Evrope. Ligu šampiona! Osnovu imamo i moramo je iskoristiti. Jer, Banja Luka, za razliku od mnogo većih i bogatijih gradova, ima bivšeg šampiona Starog kontinenta i osvajača Kupa IHF - Rukometni klub Borac. Velika i bogata tradicija, nepresušan izvor talenata i ljudi koji vole sport, a posebno rukomet, savršena su baza za uspjeh.

Treća titula zaredom, osvojena prije nekoliko dana, otvorila je mogućnost učešća RK Borac u Ligi šampiona, koje bi Banoj Luci i Republici Srpskoj donijelo mnogo. Od promocije grada i Republike Srpske, pa i same BiH, do promjene svjesti Evropljana o nama kao ratom opterećenim i rušilački nastrojenim ljudima i razorenom infrastrukturom.  

Ali, za uspjeh je potrebno još nešto. Novac! Učešće RK Borac u evropskim takmičenjima košta, ali cifra nije nedokučiva. Uz podršku velikih i moćnih kompanija, ali i sistemsku pomoć države, u obostranom interesu, te finansijske visine lako su osvojive!

O kakvom obostranom interesu pričam/pišem?

Naime, zadatak svih odgovornih vlada, kako kažu oni koji istražuju ovu temu, jeste da u ime svog naroda, svojih institucija i svojih kompanija, otkriju kako njihovu zemlju doživljavaju u svijetu i razviju strategiju za upravljanje tom percepcijom. Najznačajniji dio ovog zadatka jeste izgradnja poštenog, istinitog, moćnog i privlačnog ugleda koji će u stvarnosti biti od koristi za njihove ekonomske, političke i društvene ciljeve. Značajnu ulogu u ovoj izgradnji u Republici Srpskoj, između ostalog, treba da bude sport, odnosno RK Borac, kao naš najprepoznatljviji brend!

Odličan primjer za to je Katar. Ta ekstremno bogata bliskoistočna država, dvostruko manja od Republike Srpske, bez sportske tradicije, eksploatiše sport do iznemoglosti i bez ograničenja zarad dobrog imidža. U organizaciju ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u rukometu uložila je, do sada neviđenih, 200 miliona eura. Osvajanje srebrne medalje na ovom šampionatu vinuli su Katar u žižu globalne sportske, ali ne samo sportske, javnosti. Dakle, zadatak izvršen sa najboljom ocjenom.

Nadalje, za fudbalski Mundijal koji će biti održan 2022. godine najavili su ulaganje i do 200 milijardi dolara. U međuvremenu, Katar je bio ili će biti domaćin i brojnih drugih sportskih šampionata. Dakle, mudri Katarani prepoznali su sport kao pogodno mjesto ulaganja i instrument za ostvarenje daleko značajnijih političkih, društvenih i ekonomskih ciljeva.

Oni su prepoznali, a mi? Mi ne treba da budemo prepametni, pa da izmišljamo neizmišljeno, već dovoljno pametni da prepišemo dobre ideje i realizovane projekte i prilagodimo ih sebi. Za početak, RK Borac mora postati „državni projekat“ Republike Srpske, kao što je to postao MKB Vesprem u Mađarskoj. Kolektiv iza kojeg će stati institucije i najveće kompanije.

Svako ulaganje sa sobom nosi rizik, ali ovo ulaganje donosi rezultat i to, garantovano, odličan rezultat! Što prije počnemo, prije stižemo do cilja. Vrijeme curi, čekamo pucanj za start!

Povezani linkovi:

http://vlablabla.blogspot.com/2015/03/14-razloga-zasto-uloziti-u-rk-borac.html

Duhovne stranputice salonskih Srba

Vrijeme je vaskršnjih praznika. I, umjesto standardnog posta, objavljujem tekst koji smo kolega Bojan Rečević i ja napisali prije sedam godina, a koji je 2008. godine objavljen na naslovnoj strani vaskršnjeg dvobroja banjalučkog nedjeljnika „Novi Reporter“. Iako je istraživanje realizovano prije toliko godina, nažalost, tekst je i danas aktuelan, a, po svemu sudeći, biće aktuelan i za najmanje sedam godina...

Od deset stanovnika Banjolučke eparhije, njih devet, prema našem istraživanju, vjeruje u Boga.
Ali... Više od polovine ispitanih nema povjerenje u Srpsku pravoslavnu crkvu i druge institucije društva. Skoro identičan broj anketiranih ocjenjuje da Crkva ne služi Bogu i svom narodu. Više od dvije trećine svetosavske djece Hristovu kuću posjećuje samo uoči većih pravoslavnih praznika, a svaki četvrti pravoslavac toleriše pripadnika druge vjere...

- Podatak da 52,2 odsto ispitanika smatraju da Crkva služi sebi i svojim interesima, političkoj opciji ili ničemu od navedenog, zaista, zabrinjavajući i kompromitujući za Srpsku pravoslavnu crkvu. To potvrđuje i dvije trećine vjernika, koji svakodnevno ili više puta nedjeljno posjećuju crkvu, a u nju nemaju povjerenja. To može da znači da su ljudi religiozniji nego što su svjesni, ili da nisu uopšte religiozni, već to prividno manifestuju da ne bi ’štrčali’’ i bili doživljavani kao ’izdajnici’’ ili slabe patriote. Ovo, takođe, može da znači da su anketirani privrženi hrišćanstvu kao vjeri, ali nemaju dovoljno povjerenja u SPC. I, možda i najbliže shvaćeno, to može da znači da ispitanici vjeruju Crkvi, ali nemaju povjerenja u crkvene službenike, zastupnike i velikodostojnike – tvrdi sociolog Ivan Šijaković.

Slabu vjersku svijest ispitanika, Šijaković potkrepljuje brojkom iz našeg istraživanja od 67, 4 odsto ispitanika, koji u Crkvu odlaze samo u vrijeme većih pravoslavnih praznika.

- Oni, izgleda, u crkvu idu samo da se ’pokažu’, da budu ’viđeni’, da vide druge - primjećuje Ivan Šijaković i naglašava:

„Ako 94,3 odsto anketiranih odlazi u crkvu, a samo 26,4 odsto njih u cjelosti razumije poruku liturgije, onda ostali tamo idu više zbog ’mode’ nego religijske svijesti i istinske potrebe.“

BOG I NAROD

Ovakve teze brani i psiholog Srđan Puhalo. On kaže da SPC ima veliki problem, ako manje od polovine građana smatra da ona služi Bogu i svom narodu.

- Oni, svakako, mogu bolje i objektivnije da procijene aktivnosti Crkve. U tom smislu, njeno djelovanje mnogo više kritikuju ispitanici sa višim stepenom obrazovanja, dok oni sa nižim primanjima imaju bolju sliku o SPC – ukazuje Puhalo.

Danas je teško naći osobu, koja bi javno, i slobodno, progovorila o svom nevjerovanju u Boga. Puhalo ističe da je, zbog društvenog konteksta i poželjnosti religije, teško razlučiti šta je istinska religioznost, a šta „poziranje“.

- Ni sam akt krštenja ne mora da znači istinsku vjeru, jer je to, opet, poželjno društveno ponašanje. Prema podacima istraživanja, dvije trećine ispitanika je kršteno voljom roditelja (kao beba ili malo dijete), dok je 14,4 odsto ovu svetu tajnu primilo svojevoljno. Upravo među njima treba tražiti istinske vjernike, mada ni tu nismo potpuno sigurni da nije bilo pomodarstva – objašnjava Puhalo, uz napomenu da ne poznaje dovoljno stav SPC o procjenama religioznosti i odlascima u crkvu, dodaje: „Ako procenat samovoljno krštenih vjernika uporedimo sa 5,1 odsto onih koji u crkvu idu više puta nedeljno, broj istinskih vjernika se još više smanjuje.“

Jerej Dragan Grujić nije saglasan s komentarima ovih teoretičara, ali ni našim anketnim pitanjem: „Kome, prema Vašem mišljenju, danas služi SPC?“.

- Ukratko, to je nepoznavanje onog o čemu se želi govoriti. Iz toga se može zaključiti da Crkvu sačinjavaju sveštenici i crkvena jerarhija, koja može, ili ne mora, biti omiljena kod vjernika, može služiti sebi i svojim interesima ili političkoj opciji. Ovakvo mišljenje je kovanica minulih ideologija, koje su se zdušno trudile da odvoje narod od Crkve i hrišćanstva, i između njih stave neprobojne barijere. Crkva, dakako, nije jerarhija sa grupom ’profesionalaca’ na čelu, već svi mi, hrišćani, koji smo kroz svetu Tajnu krštenja ušli u okrilje Crkve i u njoj dobili svoje mjesto i ulogu. U tom smislu, Vaše anketno pitanje bi trebalo da glasi: „Kome svi mi, kršteni, koji smo Crkva, služimo (?) – Bogu i svom narodu, sebi i svom interesu ili određenoj političkoj ideji“. Apsurd je da kršten čovjek nema povjerenja u SPC. To bi značilo da on ne vjeruje u samog sebe - tvrdi Grujić i pita: „Kome Vi, ako ste kršteni, služite(?)“.

NEZNANJE

Hadži-Nikoli Borkoviću (24), studentu istorije Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, domaćinu Svetosavskog kulturnog centra i osvjedočenom jerusalimskom hodočasniku, nije teško da odgovori na ovakva pitanja – on bezrezervno vjeruje u Gospoda i Srpsku pravoslavnu crkvu.

Prva saznanja o pravoslavlju Nikola je dobio u porodici. Poslije je to bila pravoslavna vjeronauka, a dosta je, kaže, naučio i od brata, teologa.

- U pravoslavnu crkvu, u kojoj sam kršten, sa zadovoljstvom idem barem jednom nedjeljno – ističe Nikola Borković.
Molitva je za njega najkraće rastojanje do Boga i zato se moli svakodnevno, napominjući da o Tvorcu i religiji najčešće razgovara sa prijateljima, a kad mu nešto nije jasno pita sveštenike. Upravo oni su mu približili poruku i smisao pravoslavne liturgije.

- Okolina na moje vjerovanje uglavnom gleda pozitivno. Ima sporadičnih provokacija, ali to me – svjedoči Borković - ne sprečava da, praktikujući hrišćanske vrline, budem bolji čovjek i Pravoslavac.

Dugo mu je, kaže, trebalo da porodicu ubijedi u ispravan način slavljenja krsne slave.

- Sve ostalo bilo bi vrijeđanje Sveca kojeg slavimo - naglašava domaćin SKC i, uz konstataciju da Boga ne bi trebalo nikome nametati, zaključuje da je gorući problem neznanje ljudi o religiji, kao i malo istinskih vjernika.

Nasuprot Borkoviću, N.G. (31), koja je zbog eventualnih „prozivki“ željela da ostane anonimna, niti posti nit’ se Bogu moli. U pravoslavnoj crkvi bila je samo jednom, i to kad joj se udavala radna koleginica. Krsne slave su za nju parade pijanstva, ’obžderavanja’ i postratnog kiča. Za svako učinjeno zlo N. G. vraća dvostruko, nema ništa protiv vjerskih sekti i smatra da bi naš narod, umjesto crkava, trebalo da gradi škole.

- Iako sam Srpkinja, ne vjerujem u Boga i ne idem u crkvu. Zašto da tamo, na primjer, jedem iz zajedničke kašike. Pročitala sam nekoliko pravoslavnih knjiga. Temelj ove religije je, valjda, vaskrsenje Isusa Hrista. Ja mislim da to ne postoji i uvjerena sam da svi imamo samo jedan život, koji bismo trebali proživjeti najbolje što možemo. Poslije toga – tvrdi N. G. - nastaje tama i nema nas više.

Put do izrastanja u pravog hrišćanina često je dug, krivudav i posut trnjem. Crkveni oci upozoravali su da niko ne može okrenuti lice Bogu, dok prvo ne okrene leđa grijehu.

VJERA I NACIJA

Sveštenik Dragan Grujić kaže da se vjernik postaje samo u Crkvi i odlaskom u Crkvu. Prema njegovim tvrdnjama, broj ljudi u crkvama je, s obzirom na broj stanovnika jednom riječju -skroman. U tom pravcu, on ističe da se SPC suočava s problemom „nominalnih“ vjernika, koji ne žive istinskim hrišćanskim životom i nemaju ispravan pristup hrišćanskom moralu.

- Taj problem nastao je zbog poistovjećivanja vjere i nacije, jer, na primjer, nisi mogao biti Srbin ako nisi kršten. Svi Srbi se izjašnjavaju kao pravoslavci, ali među njima je veliki broj ’nominalnih’ vjernika. Najveći  zadatak Crkve je da od njih napravi istinske vjernike i tako izgradi Živu crkvu. Zato ih ne smijemo odbaciti, već preobraziti. Nije dobro ako oni krsnu slavu shvataju kao svakodnevni ručak. Takođe, nije dobro da slave slavu mrsno, a da ne znaju kad je post, niti da krštenje ostane samo na tom svečanom činu. Jeste, radi se o omalovažavanju Svetitelja i izbjegavanju pravila vjere, ali tim ljudima treba prići mirno, da se to popravi. Opet, ne možemo svu našu vjeru svesti na slavu i slično, a da nikada ne idemo u crkvu, da se ne molimo Bogu, ispovijedamo i pričešćujemo... Da ne širimo riječ Hristovu. Sveštenstvo Eparhije banjolučke na to stalno upozorava, međutim – pojašnjava Grujić – godine koje su pred nama trebaju biti uložene u rad da vjernicima i težnji da se naš narod što više duhovno i vjerski obrazuje.Dok Crkva još vida rane prouzrokovane pedesetogodišnjom vlašću komunista, ali i posljednjim ratovima, pravoslavni vjernici plaćaju ceh vjerskoj neobavještenosti. A, pored toga, imaju i „tanke“ živce. O tome svjedoči više od 70 odsto pravoslavaca iz svih 14 opština Eparhije banjolučke, koji ne tolerišu pripadnike drugih religija, a pogotovo vjerske sekte (43,2 odsto). Uz to, istraživanje je pokazalo da tek svaki četvrti ispitanik u cjelosti oprašta naneseno zlo.

- Hrišćanstvo je, valjda, praštanje, a na to je spremno samo 28,1 odsto ispitanika. Među njima treba tražiti prave vjernike – kaže psiholog Srđan Puhalo.

Prema tvrdnjama oca Dragana Grujića, dužnost pravoslavnog hrišćanina je da živi sa svima i da, kroz ljubav, pristup i dobro djelo, promijeni nekoga nabolje.

- Naše je da volimo, praštamo i razgovaramo sa svima i na svakom mjestu. Tako ćemo najbolje predstaviti sebe, svoju vjeru i narod, bilo pred muslimanima, bilo pred rimokatolicima... A pogotovo pred pripadnicima vjerskih sekti, kojima je pomoć najpotrebnija. To su hrišćanski ideali, a hrišćanin je čovjek koji vjeru živi praktično, specifičnim načinom života, datim od Hrista. Sa druge strane, ako nekoga ne volimo, odričemo se ličnosti koju je Bog stvorio, a to je nedopustivo i nije u našoj vlasti. Kada čovjek od krvi i mesa to shvati i prevaziđe, postaće hrišćanin – smatra Grujić.

(NE)POSVEĆENOST BOGU

Osnovne hrišćanske vrline su ljubav, vjera i nada.

Sve one koji od vjere i pravoslavne vjeronauke očekuju da značajno humanizuje društvo i najbližu čovjekovu zajednicu, međutim, trebalo bi da zabrine podatak da tek nešto više od 40 odsto ispitanika smatra da ih praktikovanje ovih vrlina potpuno čini plemenitijim i humanijim članovima društva.

 - Ovim odgovorom ispitanici daju finu sliku o sebi. Time se veliča i hrišćanstvo, međutim, pitanje je koliko to sami praktikuju – kaže psiholog Srđan Puhalo.

Jerej Dragan Grujić zadovoljan je ovim rezultatom.

- I to je dobro. A još kad bismo svi bili iskreni hrišćani, umnožili vrlinu i išli Isusovim putem, riješili bismo – naglašava Grujić - sve probleme svijeta, mržnju, zlo, rat, zločine, kriminal...

Za takve, lične i kolektivne, ideale, Bogu se svakodnevno moli tek svaki peti ispitanik sa područja Eparhije banjolučke.

Rezultat istraživanja da je za izgovaranje Očenaša potrebno 13 sekundi, ukazuje na neodgovoran pristup vjeri 92,5 odsto ispitanika, koji su u anketi naveli da vjeruju u Boga.

Profesor Ivan Šijaković ističe da da niko i ništa ne sprečava čovjeka da se svakodnevno moli Bogu.

- To je pokazatelj religioznosti čovjeka i njegove posvećenosti Bogu. Molitva je znak da mu je vjera istinska sloboda, snaga i podrška. On to da može čini svaki dan pred spavanje, poslije ustajanja ili poslije ručka – kaže Šijaković i naglašava:
„Ako 10,9 odsto ispitanika nikako ne upražnjava molitvu, a 5,7 odsto njih ne ide u Crkvu, možemo zaključiti da se ostatak od 5,2 odsto ne moli Bogu, već u crkvu ide samo kada prisustvuje vjenčanju“!

Po lični primjer čovjeka, vjernika i duhovnog oca nije potrebno ići u prošlost. Ovaj krotki starac bolničku sobu beogradske VMA, gdje se oporavlja od bolesti, odavno je pretvorio u oltar. Tamo se svakodnevno moli Gospodu za vascijelu svetosavsku djecu, i redovno pričešćuje.

BUDIMO LJUDI

Patrijarh srpski, gospodin Pavle uputio je svom narodu, sveštenstvu i pastvi bezbroj pouka i vapijućih apela.

Sveštenstvu: „Zar pasivnim, čak i poslovnim odnosom prema pastvi, ne odbijamo od sebe narod koji sve vidi, umjesto da ga okupljamo.“

Vjernicima: „Da mogu stići, vaskrsli Bog mi je svjedok, pred crkvama, bolnicama, pa i pred luksuznim dvoranama za bankete i modne raskoši, stajao bih i lično prosio za svu stradalnu našu braću, sestre i djecu. Svako od nas bi, na jedan aktivan način, trebalo da posrami sve one bahate lakomosti koje žive na tolikim javnim mjestima, a ne da se samo zgražavamo i očajavamo što je mračna, opaka bestidnost zavladala svuda oko nas.“

I narodu: „Mi ne možemo birati, na primjer, pored koga ćemo sjediti u tramvaju, trolejbusu ili avionu. Ali da li ćemo biti ljudi ili neljudi, zavisi od nas pojedinačno“.

Njegova svetost, Patrijarh Pavle neumorno je ponavljao da se ne sjećamo Vaskrsa samo od praznika do praznika, a ponajviše - da budemo ljudi.

Svi (ljudi) su čuli, a mnogi nisu htjeli da čuju...

         
Salonski Srbi, bivši komunisti iz prvih ešalona i najgrlatiji kritičari Crkve, kameleoni, pozeri i ateisti pravoslavne vjere, neokajanih grijehova, preko noći, postali su Pravoslavci.

Ne priznaju Boga. Ne poštuju sveštenika. Ništa ne može nadglasati njihov duhovni vapaj.

Ne pitaj, jer „mi to tako radimo“!

Iako „gvozdene zavjese“, koja je razdvajala kapitalističku i komunističku Evropu, nema već četvrt vijeka, češki i njemački crveni jeleni je i dalje „poštuju“. Rezultat jednog od bezbroj raznoraznih, što smislenih što potpuno besmislenih, istraživanja pokazalo je da crveni jeleni Češke i Njemačke i nakon više od 25 godina ne prelaze liniju na kojoj je nekada stajala elektrifikovana žičana ograda. I to ne bi bilo ništa čudno, da životni vijek ovih jelena nije 15 godina. Dakle, nijedan od danas živih jelena nije vidio gvozdenu zavjesu, ali se svaki od njih ponaša kao da je ona i dalje prisutna. Zašto? Odgovor je jednostavan - mladunci uče od starijih. Pod parolom: „Mi to tako radimo“. 

A kakve to veze ima sa nama?

Kada neki naš „mladunac“ dobije posao u instituciji, organizaciji, preduzeću, bilo gdje. Prvog dana na novom radnom mjestu upoznaju ga sa načinom rada, pravilima, poslovnom politikom i organizacionom kulturom. Ako bi novopečeni radnik upitao zašto to baš tako treba raditi, najčešći odgovor je „jer mi to tako radimo. Ne znamo zašto, ali tako treba!“ Kao kod jelena, zar ne?

Između redova: „Ako si mislio nešto mijenjati, odustani! Radi kako ti se kaže i ne izmišljaj!“

Neko je nekada tako počeo, tako uradio i vremenom je to postalo pravilo. Potpuno je nebitno što ta osoba možda više nije u organizaciji, svi se i dalje drže „pravila“. Pritom, zaboravljajući da određena pravila igre imaju svoj rok trajanja. Da ono što je bilo prihvatljivo prije tri, pet ili deset godina danas djeluje glupo, nakaradno ili nesuvislo. I tako, godinama, pravila se gomilaju, slažu jedna na druge i postaju kultura rada i ponašanja u organizaciji, postaju „mi to tako radimo“.

Zašto?

Zbog straha od promjena!

Prije svega, ljudi po prirodi vole ono što im je poznato. Jer, svakodnevna rutina daje očekivani rezultat. Rad po dobro uhodanom šablonu eliminiše iznenađenja, pa makar ona bila i pozitivna. Takođe, uvođenje inovacija zahtijeva nova znanja, novu energiju i mnogo vremena. Zbog svega toga, oni koji odlučuju pokazuju strah ili im se jednostavno ne da.

Dakle, batalite inovativne ideje, želju za promjenama i kreativnost, kad MI TO TAKO RADIMO!

Zar da nam rajsferšlus bude grb?

Rajsferšlus! Ta teška njemačka riječ za izgovoriti bez prethodne vježbe, odomaćena u našem jeziku kao „rajfešlus“, Banjalučanima, kako stoje stvari, više neće označavati samo onaj patent kojim zakopčavaju odjeću i koji muškarcima, uz malo nepažnje, može doći glave.

Naime, ukoliko većina odbornika Skupštine Grada 26. marta digne ruku, ovaj patent gledaćemo na grbu Banja Luke, sa kojim bi trebalo da se identifikujemo!  

Trebalo bi, ali kako?

U objašnjenju idejnih tvoraca, heraldičara iz Srbije, ističe se da je osnovni crveni polukružni štit dat u boji koja simboliše banjalučku regiju. Nadalje, srebrni stub simboliše rijeku Vrbas. Dva zlatna nazubljena heraldička stuba, već pomenuti rajsferšlus, aludiraju na zidine koje predstavljaju personifikaciju stvaralaštva, sublimirajući u sebi cjelokupnu materijalnu i nematerijalnu baštinu grada. 

Štit je nadvišen zlatnom zidnom krunom ukrašenom dijademom (prema Milanu Vujakliji, Dijadema-plava ili bijela traka oko čela koju su, kao znak vladarskog dostojanstva, nosili persijski kraljevi i grčki carevi; kruna; ženski ukras za glavu; vladarsko dostojanstvo i vlast), koja, kako navode, aludira na počasti koje grad posjeduje (domen protokola i administracije). Čuvari štita su dva srebrna bika čija je upotreba utemeljena u narodnoj tradiciji i literarnom stvaralaštvu znamenitih ličnosti ovog kraja. Ovdje su tvorci, pretpostavljam, mislili na Kočićeve junake, Jablana i Rudonju. Blago nama!

Grana kestena u rodu ukazuje na kontinuitet uređenja gradskog ambijenta i predstavlja njegovo prirodno nasljeđe. A natpis na lenti “Slavna i sveta” odnosi se, tvrde, na rijeku Vrbas i preuzet je iz poznatih Dučićevih stihova.

E sad, krenimo redom. Ono što prvo upada u oči jeste Kastel koji, kao što napisah, više liči na rajsferšlus, ali ne bih više o njemu. Osim „patenta“, tu su i „srebrni“ Vrbas i Kočićevi bikovi.

Još, za svojih 30 godina, nisam čuo da neko Vrbas naziva srebrnim, ali jesam zelenim! Tu se krije problem!  Kad bi po sredini išao „zeleni stub“, to bi, vjerujem, povrijedilo nacionalne interese nas Srba, možda i Hrvata, pa bi se onda opet morali vratiti na početak. Ali, zaboravljamo da je ovdje riječ o simbolici, koja, očito, izostaje. Dakle, ako mene kao člana familije koja više od 100 godina živi u Banjoj Luci srebrni stub ne asocira na Vrbas, a vjerujem i sve vas koji ovo čitate, onda je neko debelo pogriješio!

A tek bikovi?!

Poštujem tradiciju i običaje, lik i djelo Petra Kočića, ali ovo je Banja Luka, a ne Manjača!

Istina je da dio ove planine pripada teritoriji Grada, ali Banja Luka je poznata po alejama, kestenu, lijepim ženama, sportu, dajaku, ćevapima... a ne po stočarstvu!

Kad već nemamo „banjalučke“ životinje, onda, ako neko baš mora da čuva štit, neka ga čuvaju statue sa Banskog dvora! Šta fali? Djeluju zaštitnički, a i bliže su nam od Jablana i Rudonje!

Da ne griješim dušu, istina je da u ponuđenom, izuzimajući navedeno, ima banjalučke simbolike. Ipak, cijeneći vaš trud i zalaganje, gospodo, zahvaljuhem se na ponudi! Ovaj lijepi crtež mi se ne sviđa i, ma koliko se trudio, od identifikacije nema ništa!

P.S. Ako kojim slučajem prijedlog ne bude usvojen kao grb Grada, predlažem da ga ustupite privrednom društvu Stočar a.d. Banja Luka. Jer, identifikacija je zagarantovana!